Dakle, za lopovluk odabranih moćnika hrvatska vlada ima milijarde, ali za lijekove koji mogu spašavati živote novaca nema.

U Hrvatskoj svjedočimo potvrdi znanstveno teološkoj tezi, da je Stvoritelj na zemlji uspostavio sustav progresivnog reda. Sve na zemlji ima svoj red i napredak. Dijete se rodi, pa puže, pa hoda i potom trči. Tako i lopovluk ima svoju progresiju. Kada krenete putem pohlepe, ona postaje sve veća. Međutim, Stvoritelj je svemu odredio zemaljsku granicu. Tako i lopovluk ima svoj vijek trajanja, a upravo pred svoj kraj, lopovluk biva iracionalan i gubi osjećaj s realnošću.

U Hrvatskoj svjedočimo terminalnoj fazi korupcionaškog ludila.

Afere se sustavno skrivaju i ne istražuju se, a svaka nova afera brutalnija je od prethodne.

Bahatost Plenkovićevih struktura također postaje sve drskija.

Dok je hrvatska javnost šokirana najnovijom aferom plin broj 2, Plenković se sastaje sa svojim podupirateljima, naravno, u skupom restoranu, te lamentira o nekakovim uspjesima, izjavljujući čak i da afera plin uopće ne postoji. Plenković jako podsjeća na komunističkog čelnika istočne Njemačke, Ericha Honeckera, koji je u listopadu 89. godine izjavljivao da je DDR jedna od najuspješnijih država svijeta, te je slavio svoje navodne uspjehe – izoliran od realnosti života svojih građana u svojoj palači, jer je narod već bio u bijegu od njegovih uspjeha.

Samo 14 dana od bombastične proslave, Honecker je bio smijenjen, a uskoro i uhićen.

Plenković govori o uspjesima, a hrvatski građani bježe u inozemstvo upravo zbog njegovih navodnih uspjeha, a standard hrvatskih građana svakodnevno pada.

Plenkovićeva djela su dokumentirana: u samo 10 mjeseci Hrvatska je 2 puta doživjela neviđeni lopovluk u području energetike.

Prošle godine smo doznali da je 4. razina menadžmenta u INA-i, izvjesni Damir Škugor, uspio ukrasti – ni manje, ni više – već, milijardu kuna. Ta afera brzo je ugurana pod tepih, i o njoj se nije govorilo.

Nije se govorilo ono što je svakom razumnome jasno – da je nemoguće da je 4. razina bila u mogućnosti ukrasti toliki iznos bez pomoći, štoviše, bez organizacije šefova te 4. razine.

Osim što se prešućivala sama afera, prešućivala se i činjenica da je u tu aferu bio uključen i predsjednik svih odvjetnika u Hrvatskoj, koji je ujedno i kum s Glavnim tajnikom HDZ-a Krunoslavom Katičićem.

Afera plin br.1 koja je šokirala hrvatsku javnost doslovno je zataškana, zakonska istraga onemogućena, a stvarni lopovluk skriven.

Skrivanje afere plin br.1 dovelo je do afere plin br.2. Ovako otvoren lopovluk rijetko je viđen u svijetu. Naime, HEP je kupovao plin od INE za 47 eura, prodavao ga Pllenkovićevom tajkunu Vujnovcu za 10 eura, a Plenkovićev tajkun Vujnovac taj je plin prodavao Gradskoj plinari Zagreb za 108 eura.

Gubitke gradske plinare je, pak, u dogovoru gradonačelnika Tomaševića i Plenkovića, preuzela hrvatska vlada, tj., hrvatski porezni obveznici.

Ovo se zove dvostruka pljačka.

Ovdje valja, pak, dodatno napomenuti da je taj plin koji je prodavala INA – naš plin, s kojim upravljaju Mađari, zato što su Ivica Račan, Slavko Linić, Ivo Sanader, Stipe Mesić omogućili da nam se INA ukrade.

Ovu neviđenu pljačku korumpirani mediji po nalogu AP nazivaju nesporazumom. Tobože, bio je nesporazum između HEP-a i Ministarstva Gospodarstva, u prijevodu, događa se ono, što hrvatski građani osjećaju već desetljećima. Kada moćnici kradu, uvijek postoje isprike. Kada im dugovi padaju u zastaru, postoje isprike. Za njih uvijek postoje isprike.

Kada običan čovjek ne plati parkirališnu kaznu, nema isprike. Kada ne platite porez, nema isprike. Kada ne platite kreditnu ratu, nema isprike.

Hrvatska doživljava rijetko viđenu društvenu pogubljenost. Vladajuće strukture postale su žrtve vlastite propagande. Kada slušate pojedine političare koji govore o nekim statistikama, koje nemaju nikakovo uporište u stvarnim činjenicama i realnom životu, onda si postavljamo pitanje – kako ih nije sram?

Brutalno visoke cijene, kojima su hrvatski građani izloženi, i sramotno niske plaće koje ljudi krvavo zarađuju radeći svoj posao – od medicinske sestre, do spremačice u školi, jesu posljedice afera, kao što su afera plin br.1 i afera plin br.2.

Vladajući moćnici (i ono što je posebno žalosno, velik dio oporbe) bez ikakvog osjećaja brane neobranjivo. Uvezanost ključnih političkih stranaka je do kraja demaskirana.

Upravo su ove plinske afere potvrdile zajedničko djelovanje, na primjer, HDZ-a i SDP-a. Naime, PPD je počeo brutalno rasti i razarati tržište za vrijeme Milanovićeve vlade, prvi ugovor je dobio 2011. godine od Gradske plinare Zagreb kojom je upravljao SDP. Sjetimo se da je PPD posuđivao novce HDZ-u kada je glavni tajnik bio Milijan Brkić, a nakon toga PPD dolazi pod Plenkovićevu kontrolu te postaje dominantna tvrtka koja u nekoliko godina postaje veća po prihodima od državnog HEP-a.

U svakoj iole uređenoj državi vlada bi pala i tresle bi se sve institucije – i kod afere plin br.1, i kod afere plin br.2.

U Hrvatskoj se ne događa ništa, lopovi su zaštićeni te planiraju i provode nove lopovluke. Upravo je stanje u Hrvatskoj dokaz progresije koju sam navela na početku ovog teksta.

Hrvatski građani plaćaju svojim porezima institucije koje ih trebaju štiti, a te, pak, institucije ne rade po zakonu i za građane, već upravo suprotno: one rade za korumpirane strukture.

Ovdje treba jasno reći da krivnju za to stanje snose ne samo vladajuće strukture, već svi oni odgovorni u hrvatskome društvu, koji su dužni dignuti glas, i suprotstaviti se toj korupciji koja doslovno razara hrvatsku državu. Ali te društvene elite kukavički šute na nepravde koje se događaju hrvatskim građanima. O lopovluku i sustavnom osiromašivanju hrvatskih ljudi šuti akademska zajednica, šute neovisni intelektualci, šute naravno i mediji.

Svatko tko brani ovaj lopovluk, i tko brani blokadu institucija kojom je omogućen ovaj lopovluk, on se poistovjećuje s počiniteljima politike, koja će mrtvo-hladno podići cijene plina vrtićima ili pučkoj kuhinji, a istovremeno plaćati trostruko ili četverostruko više cijene plina PPD-u. Upravo je to slučaj zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Tomašević izjavljuje da je ugovor između PPD-a i Gradske plinare štetan, ali ga ne raskida. Svaki ugovor koji je nezakonito i štetno sklopljen, jest ništavan. Dakle, Tomašević je bio dužan raskinuti štetan ugovor, ali ga nije raskinuo, Tomašević je ili nesposoban, ili je sam u korupciji.

Andrej Plenković pak izjavljuje da 2 milijarde kuna kazne MOL-u nije velik iznos. Nije mu velik iznos ni milijarda kuna u aferi INA plin br.1. Nije mu puno ni 50 milijuna koje su poreznim obveznicima ukradene u slučaju Dalekovod. Ali mu je puno povisiti plaću sudskim zapisničarkama, poštarima ili policajcima.

Kada bi se u Hrvatskoj samo manje kralo, a institucije radile svoj posao, plaće bi nam bile duplo veće, a cijene dvostruko niže.

HZZO će tako uskraćivati lijekove bolesnima, ali će plaćati tvrtki Medikol godišnji najam za CT aparate – a za taj iznos bismo mogli kupiti nova 4 aparata u vlasništvo.

Državni Inspektorat će terorizirati ugostitelje na Pagu, tretirajući ih kao državne neprijatelje, zatvarajući turističke objekte u jeku sezone, naplaćujući drakonske kazne – ali taj Inspektorat neće ući u trgovačke lance, neće ući u prehrambene tvrtke, neće ući u građevinske tvrtke koje svoje radnike plaćaju djelomično na crno.

Dragi prijatelji, Hrvatska je bogata država s prekrasnim ljudima, ali Hrvatskom upravljaju nesposobni i korumpirani, i zato je naša Domovina neuređena i neuspješna. Stoga smo dužni urediti Hrvatsku, jer samo uređena Hrvatska može biti uspješna Hrvatska.

Ne smijemo se predati malodušnosti i odustati od borbe za pravdu i jednakost.

I moramo jasno poručiti vladajućim gramzljivcima da se krađa zove lopovlukom, a ne nesporazumom; tomu je tako u svim uređenim europskim državama, a Hrvatska jest srce Europe, i zato ćemo Hrvatsku vratiti doma, gdje je uvijek pripadala.

Hrvatsku ćemo urediti kao pravednu državu u kojoj su svi jednaki pred zakonom i u kojoj ne postoje nedodirljivi. A Plenković, Milanović, Jandroković i ostali moćnici morati će položiti račune za svoje rabote i zlouporabe!