25. LIPNJA 1991. —————— 25. LIPNJA 2023.
ŠTO SMO POSTIGLI I ŠTO SMO DUŽNI PODUZETI

Kako bi se u životu nešto postiglo, potrebno je to i željeti!

Samostalnu Hrvatsku istinski smo željeli i sanjali, te smo je 1991. godine, uz velike napore te ogromne žrtve i ostvarili.

Hrvatska jest suverena država, ali ključno pitanje je – ponašali se Hrvatska kao samostalna država, i izvršava li zadaće koje zbog kojih država i postoji?

Temeljni smisao postojanja države jest osigurati siguran i spokojan život svojim građanima. Konkretno, državu čine institucije države. Ukoliko te institucije države ne rade ono zbog čega postoje, onda automatski država ne vrši svoju ulogu zbog koje i postoji.

Porezi su, primjerice, u Hrvatskoj previsoki za većinu naroda, zato što odabrana skupina uopće ne plaća poreze, a iz zajedničke riznice se sustavno krade.

Pravosuđe ne djeluje sukladno zakonima već je u službi moćnika, što posljedično utječe na sve segmente hrvatskog društva.

Na isti dan kao i Hrvatska, odluku o samostalnosti donijela je i Slovenija. Slovenija u povijesti nema državotvornu tradiciju, te se 1991. godine mučila i sa zastavom i s himnom – ali se ponaša kao država.

Slovenija je zbog vrlo spornog tumačenja svojega nacionalnog interesa, blokirala hrvatske pregovore s Europskom unijom, i to je transparentno pred Europom argumentirala, Znači, Slovenija (iako dvostruko manja od Hrvatske) ponašala se kao država, te je zastupala svoje nacionalne interese.

Slovenci ne bježe iz Slovenije, a zaposlenica Lidla u slovenskim Brežicama zarađuje 50% više nego zaposlenica Lidla u Samoboru – iako su cijene u Sloveniji 30% niže nego u Hrvatskoj. Kako ovu činjenicu objasniti?

Postavlja se logično pitanje – zašto Hrvatska, koja je bogata prirodnim resursima, koja ima dvije klimatske zone, 1200 kilometara obale i 1400 otoka – ne nalazi model da bude uspješna?

Odgovor je jednostavan. Hrvatska ima upravljačke strukture koje ne rade za opće dobro, već za sebe osobno ili već koga, ali svakako ne za svoj narod.

Upravo prva rečenica iz ovoga teksta jest ključna. Žele li osobe koje upravljaju Hrvatskom da naša država bude uspješna? Ili im je to svejedno, jer je njima bitna samo njihova osobna komocija.

Pogledajmo, na primjer, cijene u Hrvatskoj. Kako je moguće da cijena jaja, krumpira ili sira u Hrvatskoj bude skuplja nego u Njemačkoj? Plaće onih koje su u proizvodnom lancu tih proizvoda u Njemačkoj su tri puta više nego u Hrvatskoj, a te plaće su bitna sastavnica cijene tih proizvoda. Dakle, cijene u Njemačkoj, Španjolskoj ili Austriji morale bi biti znatno više nego u Hrvatskoj – ali upravo suprotno je realnost: cijene su više u Hrvatskoj.

A zašto? Zato što institucije u drugim državama rade svoj posao i štite svoje građane. Jer, ako se ključni proizvođači dogovore o visini cijene, one čine kazneno djelo udruživanja u kartel i institucije koje su nadležne za ta pitanja moraju djelovati protiv tih počinitelja.

A u Hrvatskoj su ti počinitelji prije nekoliko tjedana javno obznanjeni. Naime u 2022. godini, kada su hrvatski građani bili izloženi cjenovnoj agresiji, te su osnovne namirnice dramatično poskupjele, proizvođačima i trgovcima je dobit narasla između 100% do 350%.

Što je za to vrijeme radila Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja? NIŠTA!
Što je radio Državni inspektorat? NIŠTA!
Što je radila Vlada? NIŠTA!
Vlada je samo putem medija prodavali maglu, a u savezu su s proizvođačima i trgovcima jer više cijene su i viši prihodi u proračunu iz kojeg moćnici kradu.

A da te osobe, koje hrvatski građani plaćaju da rade za njihove interese, rade protiv njihovih interesa, vidjeli smo na sljedećim primjerima.

Plenković ode u Srbiju te daje izjave koje šokiraju svaku normalnu osobu.

Srbiju, koja je ukrala arhive iz Hrvatske, izvršila agresiju na Hrvatsku, te unatoč toj činjenici ta ista Srbija na dnevnoj bazi vrijeđa Hrvatsku i nanosi joj štetu, Plenković tretira kao da je riječ o uzornoj europskoj demokraciji.

Plenković nije spomenuo ratnu štetu u visini od 43 milijarde eura. Nije spomenuo protjerivanje 50 tisuća Hrvata iz Vojvodine u kojoj nije bilo rata. Plenković govori o nestalim u ratu, ali u kontekstu „obje strane“ – kao da je Hrvatska ratovala u Srbiji.

Sve izjave koje je Plenković izgovorio u Srbiji ne predstavljaju interes hrvatske države. Štoviše, taj njegov posjet je služio isključivo Srbiji koju je Plenković nekritički hvalio.

Postavlja se logično pitanje – za koga Plenković radi? Možemo li si zamisliti da se ovako ponaša poljski premijer u Njemačkoj? Ne, to je nemoguće!

Drugi slučaj je doista apsurdan, ali i dokazuje do koje mjere se Hrvatska država razgrađuje od strane vladajućih struktura.

Naime, bivši potpredsjednik vlade, Slobodan Uzelac, napisao je svoju autobiografiju. U tom uratku Uzelac tvrdi da je za agresiju na Hrvatsku kriv Ivica Račan, koji se po Uzelcu nije dovoljno brinuo o Srbima u Hrvatskoj.

Znači, Međunarodni sud pravde, koji je osnovao UN, donio je presudu da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ali osoba koja je bila potpredsjednik hrvatske vlade kaže “ne – mene presuda Međunarodnog suda ne zanima”?

Je li ovakav slučaj moguć u bilo kojoj drugoj državi? Nije. Ovaj slučaj dokazuje da u najvišim tijelima Hrvatske sjede ljudi koji rade protiv zdravog razuma i protiv Hrvatske. Ovo stanje su omogućile vladajuće stranke u Hrvatskoj- Jer, dopustiti da u vrhu vlasti jedne države budu ljudi koji otvoreno preziru tu državu, dokazuje da vladajuće strukture rade za sebe i za nekoga drugoga, ali ne rade za one kojima su odgovorni – a to su po Ustavu i zakonu, ali i Ugovoru o Europskoj uniji, hrvatski građani.

Nakon 32 godine od proglašenja samostalnosti mi moramo pogledati istini u oči i reći da moramo napraviti temeljiti zaokret.

Hrvatska je suverena država koja ima svoje zakone, ima svoje institucije i hrvatski građani nemaju ni jedan razlog prihvaćati da budu građani drugog reda u Europskoj uniji.

Mi imamo pravo da nas zdravstvo liječi, policija štiti, a Porezna uprava provodi pravila prema svima jednako.

Ako se javno objavi da su sudovi u slučaju Zambija donosili presude u roku jednog dana, onda je riječ o kaznenim djelima sudaca koji su takove odluke donosili, i te osobe moraju biti trenutačno procesuirane. U europskom pravnom poretku kojemu Hrvatska pripada, svako odugovlačenje znači opstruiranje pravde.

U Hrvatskoj je stanje u potpunosti jasno. Postoje odabrani i nepošteni, i postoji ogromna većina naroda koja financira te odabrane, iako ih ti odabrani moćnici zlostavljaju.

Zato Hrvatsku moramo urediti, zakoni moraju za svakoga biti jednaki, rad i poštenje se moraju nagrađivati, a nerad kažnjavati.

Plenkoviću i sličnim muljatorima treba jasno poručiti da će njihova korupcija, kao i njihova izdaja biti kažnjena, jer nas na to obvezuju europske temeljne vrijednosti, a pogotovo nas na to obvezuju sve znane i neznane žrtve dane za slobodnu i pravednu Hrvatsku.