Ovih dana hrvatska javnost ponovno je suočena s grubom realnošću današnje Hrvatske – sa slučajem Martine Dalić koja je ponovno kršila zakone, sa slučajem bahatosti vlasnika Euroherc osiguranja Dubravka Grgića, te sramotnom sudskom nagodbom s bivšim šefom financija Todorićevog Agrokora, Tomislavom Lučićem.

U ovim slučajevima, pak, leže odgovori zašto su nam maslac, vrhnje, čokolada za kuhanje ili tehnički pregled vozila jednako skupi, ili čak skuplji nego u državama u kojima je plaća i do 4 puta veće.

Isto stanje nam je, primjerice, kod voća i povrća, koje je u načelu skuplje nego, primjerice, u Njemačkoj, a kvaliteta voća i povrća u Hrvatskoj je ispod svake razine.

Nerijetko se dogodi da kupite nekakav proizvod, i onda doma konstatirate da su, primjerice, kupljeni krumpiri ili rajčica truli.

Kada se u Njemačkoj, na primjer, dogode ovakvi prijestupi trgovačkih lanaca, kazne za te trgovačke lance su drastične i trenutačne. Iz tog razloga trgovački lanci moraju paziti, a time su zaštićeni potrošači.

U Hrvatskoj su, pak, nadzorna tijela (kao što su Državni inspektorat, Porezna uprava ili HANFA) u službi moćnika, te svoju zakonsku nadležnost uopće ne izvršavaju, a posljedice za hrvatske građane su jamačno vrlo loše.

Dva primjera iz nadležnosti HANFE daju nam odgovore zašto je hrvatski potrošač u inferiornom statusu naspram potrošača u drugim državama EU-a. A razlog za ne-djelovanje državnih tijela, u ovom slučaju Agencije koja je nadležna za trgovanje dionicama ali i za osiguravajuća društva i leasing kuće, jest vrlo prozaičan.

HANFA ne provodi zakone kako bi omogućila da se pojedinci mogu gramzljivo i protuzakonito bogatiti, naravno, na štetu hrvatskih građana.

Jer, većina građana ne može konzumirati ono na što imaju zakonsko pravo, zato što jedna uska šačica može konzumirati ono na što zakonski nema pravo.

Tako je Martina Dalić, Plenkovićeva saveznica i direktorica Podravke, ovih dana napravila nešto, za što se u uređenim državama trenutačno završava u zatvoru.

Dakle, gđa Dalić je počinila kazneno djelo manipulacije tržištem, jer je kao direktorica Podravke, zlorabeći svoju poziciju, napravila tzv. insiderski deal. Mogla bih navesti na desetke primjera presuda iz EU-a i SAD-a zbog insiderskog trgovanja dionicama (a zakoni su u pogledu insiderskog trgovanja i u Hrvatskoj, i u svijetu jasni) – ali zakoni za raznorazne Martine Dalić jednostavno ne vrijede.

Međutim, Martina Dalić nije postupila bedasto, ona je svjesno napravila ono što ona i drugi moćnici stalno čine, a to je kršiti zakone i bogatiti se na trošak hrvatskih građana. Ta gospođa simbolizira takozvanu režimsku bahatost, ona krši zakone – već ih je bezbroj puta nekažnjeno kršila, i zato je to sada ponovno učinila.

Dakle, to je stanje u kojemu – metaforički govoreći – lopov postavlja šefa policije, kako bi mogao slobodno krasti. Lopov se više ne mora skrivati, već baseball-palicom razbija vrata banke i u vrećama odnosi novac; to je dakle hrvatska stvarnost.

Jer, Martinu Dalić je trebao prijaviti šef HANFE, Ante Žigman; a njega je na tu poziciju postavila – upravo Martina Dalić. I ne samo njega, već je i Žigmanovu suprugu Natašu postavila za menadžericu u Podravci, naravno, na brutalno visoku plaću; nakon toga je Andrej Plenković tu gospođu Žigman postavio i za ministricu u svojoj vladi.

Tko bi onda koga, u ovakvoj političko-poslovnoj konstalaciji, trebao nadzirati ili prijavljivati?

A evo i slučajeva koji potvrđuju moju tezu o lopovima koji postavljaju šefove vlastitog nadzora!

– Martina Dalić je 2011. godine kao HDZ-ova ministrica financija prisilila hrvatski dio skupštine INE da njezinog supruga, Niku Dalića, postave za člana Uprave INE.

Ovdje valja napomenuti da njezin muž Niko Dalić poslije nije bio opozvan ni od SDP-ove, Milanovićeve vlade, već je ostao članom Uprave sve do afere INA 2022.

Naravno da Dalićkin muž, kao član Uprave INE, nije odgovarao za krađu milijarde kuna iz INE, jer Plenkovićevo pravosuđe tvrdi da četvrta razina menadžmenta može ukrasti milijardu kuna, a da Uprava tvrtke to ne primijeti!

Naše pravosuđe je doista urnebesno!

Kad se tomu doda da je Martina Dalić 2014. bila jedna od sponzora dubioznog SDP-ovog Ive Josipovića, onda imamo dokaz o zajedničkom lopovluku HDZ i SDP struktura. Jer, ovakvu vrstu nepotizma i lopovluka današnja Europa ne poznaje.

– Martina Dalic je kao Plekovićeva potpredsjednica vlade sudjelovala u tzv. Aferi Borg, u kojoj se kreiranjem Lex Agrogora – po njezinim vodstvom – dogodio teški lopovluk u kojemu su Dalićkini saveznici izvukli iz Agrokora, a poslije iz Fortenove, na desetke milijuna eura. Dokaze o tom lopovluku vidjela je cijela javnost objavom njezine e-mail korespodencije. Ali Andrej Plenkovic (čije se političko djelovanje može prepoznati u radnji filma ”Kum“, koji opisuje djelovanja mafije), spriječio je bilo kakav kazneni progon Martine Dalić – otvorenim utjecajem na DORH i tadašnjeg Državnog odvjetnika Dinka Cvitana.

Martina Dalić morala je zbog afere Borg čak dati ostavku na mjesto ministrice gospodarstva, ali to Plenkovićevu vladu nije spriječilo da je postavi za direktoricu Podravke. Toliko o poštivanju pravnog poretka i demokratskoj kulturi u Hrvatskoj.

Dakle, samo ove dvije činjenice dokazuju da Martina Dalic i njezine strukture ne podliježu hrvatskom pravnom poretku. Moćnici u Hrvatskoj ne podliježu zakonima, jer zakoni u Hrvatskoj postoje zbog obične većine nezaštićenog naroda.

Usput, voditi Podravku, kako je vodi Martina Dalic, može svaki brucoš Ekonomskog fakulteta: Dalićka ne stvara nikakvu dodanu vrijednost za Podravku, ali se zato brutalno bogati – naravno, kršeći zakone.

Dok se Martina Dalic brutalno bogati na račun Podravkinih zaposlenika, kao u slučaju trgovanja dionicama, na stotine zaposlenika Podravke, prima minimalnu plaću od 850 eura.

Kako znam da ovo čita puno članova i dužnosnika HDZ-a i SDP-a, postavljam im pitanje kako ovo mogu braniti, ukoliko sami ne sudjeluju u ovim rabotama?

Kako im nije neugodno? Kako se ne boje Boga, rekle bi naše bake!

Slijedeći slučaj – osim što je skandalozan – iznimno je i bizaran.

Naime, Dubravko Grgić, vlasnik Euroherca i drugih osiguranja u RH, od hrvatskih medija ovih dana je slavljen i hvaljen, jer je pompozno izjavio da će platiti autobusni prijevoz bošnjačkoj djeci da idu u školu u hercegovački Stolac.

To je ta bahatost privilegiranih “poduzetnika”, koji otimaju na sve strane, i onda glume velike donatore. U prijevodu, državu oštete za 100 000 eura, pa doniraju 10 eura , i kažu kako su veliki donatori, a korumpirani mediji to proglase dobrotorstvom stoljeća.

Jer, Dubravko Grgić sa svojim sustavom, i drugim osiguravajućim kućama kao što je Croatia osiguranje Ante Vlahovića (koje je skupa s Linićem oteo hrvatskim građanima), stvorili su za hrvatske građane vjerojatno najnepovoljniji osiguravateljski sustav u cijeloj EU.

Jer, cijene osiguravateljskih usluga u Hrvatskoj su na razini Europske unije, ali kad trebate nešto naplatiti od osiguranja – tu nastaju muke.

Kako? Pa, jednostavno. Te kuće imaju dubiozne odvjetnike koji imaju niz sudaca pod kontrolom (a jasno je i što ih povezuje), te se kao potrošač možete postaviti na trepavice, ali ćete uvijek izgubiti protiv osiguranja.

Ovdje treba navesti kada je nastao taj poslovni imperij Dubravka Grgića, kako sve sumnje u utaju poreza i silne prijevare nisu urodile osudama, te kako takva dubiozna osoba može biti toliko društveno-gospodarski moćna.

Naime, za vrijeme Domovinskog rata osnovao je u BiH je osnovao osiguravateljsko društvo. Poslije je prevario svoje suosnivače, te je Grgić niz godina bio predmet kazneno-pravnih istraga. I, sad pazite – bio je predsjednik uprave Euroherca, i svaki dan dolazio na posao u svoju centralu u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici, ali ga policija nije privela jer je navodno bio nedostupan policijskim tijelima.

A u vrijeme kad je bio nedostupan policijskim tijelima, ugošćavao je predsjednika Mesića na svojoj jahti, a Mesić je dolazio na jahtu uz policijsku pratnju, a ta ista policija nije mogla pronaći Grgića!

Ovo svakako jest bizarno, ali i porazno za jedno društvo!

No, vratimo se poslovnoj dominaciji Grgića i njegovog sustava.

Do 2000. godine i dolaska Račana na vlast, Grgić bio je bio jedan od igrača na tržištu, ali nije mogao dominirati osiguravateljskim sustavom.

Grgić postaje dominantan 2000. godine, kada je u Račanovoj vladi Šime Lučin postao ministar unutarnjih poslova, koji je na niz načina išao na ruku Dubravku Grgiću.

Usput, Dubravko Grgić je, kao i Dalić, bio veliki sponzor Ive Josipovića, a Grgić se javno hvalio i djelovanjem svoga oca, koji je bio šef UDBE u Hercegovini, i to u poslijeratnom vremenu, kada je ta UDBA činila strašne zločine.

U opisanim slučajevima Martine Dalić i Dubravka Grgića vidimo da hrvatskim gospodarstvom ne dominiraju sposobne i inovativne, već podobne, korumpirane i nadasve nemoralne osobe.

Moćnici u Hrvatskoj imaju moć zato što im to protupravno omogućuju političari, koji skrbe da sudovi ne rade po zakonima, a da mediji budu cenzurirani.

Dokaz štetnosti sudova vidimo u ovotjednoj nagodbi DORH-a i bivšeg šefa financija Todorićevog Agrokora, Tomislava Lučića, po kojoj taj Lučić ne mora u zatvor, već je dobio uvjetnu osudu od 9 mjeseci.

Slučaj Agrokor neću posebno raščlanjivati jer sam to niz puta učinila, ali ću samo reći da je sustav Agrokor (a sada Fortenova) majka svog lopovluka u Hrvatskoj, te da je šef financija Agrokora jedan od najodgovornijih za taj silni lopovluk koji je uništio niz malih poduzetnika, koji je uništio poljoprivrednu proizvodnju, te suspenzijom tržišnih pravila blokirao bilo kakav gospodarski razvoj Hrvatske.

Sve ovo opisano ima posljedice, i to svakodnevne, za sve segmente hrvatskog društva. Uzročnik svih nepravdi i problema koje imaju hrvatski građani jesu blokirane državne institucije, te bezakonje koje vlada u Hrvatskoj.

Jer, na sve navedeno nema nikakve ozbiljne i sistematično-uporne reakcije. Primjera radi, Nikola Grmoja iz Mosta je predsjednik saborskog odbora za pravosuđe. On bi mogao doslovno svaki dan sazivati sjednice i problematizirati sve ove pravosudno-gospodarske lopovluke. Ali Grmoja, kao i svi, drugi šuti.

Javljanje oporbe na pojedine probleme jest zadovoljavanje forme kako bi svi ti slučajevi pali u zaborav. Dakle, oporba djeluje „bezkrvno i njonjasto“, te u potpunosti nedoraslo.

Doista, u plenkovićevsko-milaonićevoj Hrvatskoj građani nemaju ni parlament, ni vladu, ni inspekcije, ni tajne službe. U Hrvatskoj postoje privatni parlament i institucije, koje služe samima sebi i uskoj skupini moćnika.

Ali, kao što naslov kaže, naši moćnici su slijepi. Naši moćnici ne razumiju da svaka nepravda i svaki grijeh, kad-tad dođu na naplatu, a pogotovo kada nepravda postane nepodnošljiva.

Neka pogledaju slučaj pedofila Jeffreya Epsteina, koji je bio uvezan s najmoćnijim osobama na svijetu – od engleske kraljevske obitelji do Billa Clintona – i unatoč tome je završio u zatvoru i objesio se.

Naši moćnici trebaju biti svjesni da postoji stranka OIP, koja je odlučna privesti ih pravdi i uspostaviti vladavinu prava u Hrvatskoj.

OIP jest medijski hermetički izoliran od strane korumpiranih struktura, ali se istina uvijek probije – a upornost i borba za istinu uvijek urodi plodom.

Jer, OIP-ova namjera, da u Hrvatskoj uspostavi vladavinu prava, jest jedini ispravni put za Hrvatsku, i samo ako uredimo Hrvatsku možemo osigurati dostojanstven i pristojan život hrvatskim građanima.

Samo uređena Hrvatska

može biti uspješna Hrvatska.

Zato nas podržite!