23. kolovoza 1939. godine sklopljen je takozvani Molotov-Ribbentrop sporazum. Na taj su se dan udružili crveno i crno zlo – Hitler i Staljin, kako bi raskomadali Poljsku.

Kao sjećanje na zajedničko zlo, desnih i lijevih, taj dan Europa obilježava kao Dan na sjećanje žrtava svih totalitarnih režima.

Osim ovoga spomendana, Hrvatska je pozvana od strane Europskog parlamenta da otvori i arhive UDBE i KOS-a. Pozvana je, dakle, da se suoči sa svojom prošlošću.

Nažalost, na navedene pozive europskih institucija, Hrvatska, tj. njezino cjelokupno političko vodstvo ne reagira, već postupa upravo suprotno tim pozivima.

U Hrvatskoj su komunistički zločini u potpunosti zaštićeni jer država ne financira istraživanje komunističkih zločina, pa tako niti osobe za koje postoje vjerodostojni dokazi da su počinili zločine. U Hrvatskoj zločinci imaju svoje ulice i trgove po cijeloj Hrvatskoj, a svojevrsni preduvjet obnašanja vlasti u Hrvatskoj jest da imate nekakvu poveznicu s udbaško-komunističkim strukturama.

Plenković i Milanović, to znamo, izravni su potomci komunističkih privilegiranih obitelji, dok se, primjerice, Jandroković oženio u obitelj s jugo-udbaškim korijenima. Njegov punac bio je istaknuti Titov diplomat, a punica je izravno iz Beograda, posredstvom Vladimira Šeksa, dospjela u Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Svi tzv. ”važniji“ i „cijenjeni“ gospodarstvenici u Hrvatskoj iz tog su jugo-komunističkog miljea. Od Emila Tedeschija do Ante Vlahovića, od Branka Roglića do Ivice Todorića.

Svatko si postavlja pitanje – zašto je tomu tako u Hrvatskoj, zašto se u Hrvatskoj ne primjenjuju civilizacijski standardi u osudi zločina?

Nitko, naime, ne može osporiti da je rezultat te takozvane društvene elite u Hrvatskoj, koju čine bivši udbaši i njihova djeca, jednostavno porazan. Dovoljno je pogledati Poljsku koja se suočila s komunističkom prošlošću i uspostavila transparentan društveni sustav. Upravo zato je Poljska procvala! Poljsko gospodarstvo čini čuda, Poljaci koji su pobjegli iz svoje države, vraćaju se, a Poljska ima najstabilniji gospodarski rast u cijeloj EU, u zadnjih 15 godina.

Zašto dakle Hrvatska ne slijedi uspješne primjere već se razgrađuje držeći se protucivilizacijskih i netransparentnih društvenih odnosa?

Odgovor je jednostavan: u Hrvatskoj je istina zabranjena, a ta zabrana ima svoj jasan i opipljiv razlog. Društvo koje stvori mehanizme koji jamče istinoljubivost i moral kao društvene vrijednosti, nije u mogućnosti štititi zločine, i u takvom društvu ne postoje nedodirljivi.

U Hrvatskoj moćnici ne dopuštaju da se zakoni primjenjuju na sve jednako, i da zakone svi moraju poštivati. Tim pristupom u Hrvatskoj postoje zaštićeni, kojima je sve dopušteno, i postoji običan svijet, kojemu je sve ograničeno ili nedopušteno.

Kada bi u Hrvatskoj vrijedilo pravo kao u drugim europskim državama, onda se ne bi moglo skrivati poslijeratne partizansko-komunističke zločine po svim Hudim i inim jamama, Bleiburzima i Križnim putevima.

Isto tako ne bilo moguće štiti drugu vrstu zločina prema svome narodu, na primjer – gospodarski lopovluk.

To bi značilo da bismo znali tko je stvarno radio kriminal u pretvorbi i privatizaciji, odakle Ivi Josipoviću tolika imovina, zašto Tedeschi nije u zatvoru, odakle Miroslavu Šeparoviću tolika imovina, tko je vlasnik Večernjeg lista, tko je vlasnik Nove TV, zašto Jandroković nije u zatvoru zbog paketomata, jesu li Plenković i Milanović suvlasnici PPD-a, i da budem potpuno plastična, zašto nam je sve skuplje nego u Njemačkoj u kojoj su plaće tri puta više nego kod nas u Hrvatskoj.

Društvena transparentnost i istina kao društveni temelj, preduvjeti su društvenog prosperiteta. To je akademska činjenica koju potvrđuju i znanosti ekonomije, i sociologije i filozofije.

Upravo zato Hrvatska mora prihvatiti europske vrijednosti, osuditi sve zločine, neovisno od koga su počinjeni!

Ustaški zločini su kažnjeni, ali unatoč toj činjenici Hrvatska je predmet kleveta i izmišljanja zločina ili bolesnog preuveličavanja, koju provode hrvatski mediji i kompromitirani povjesničari. Komunistički pak zločini nisu kažnjeni – od poslijeratnih masovnih zločina do ubojstava svećenika nitko nije kažnjen, a ti zločini se prešućuju te se o njima ne uči niti u školama, niti se javno osuđuju. Sutra je, na primjer, obljetnica ubojstva blaženog Miroslava Bulešića koji je 1947. godine zvjerski ubijen u Istarskom Lanišću. Zasigurno nećemo vidjeti Zorana Milanovića da polaže vijenac i ispričava se za zločine svojih partijskih drugova.

Još uvredljiviji odnos naspram komunističkim zločinima ima takozvana i samozvana „domoljubna scena“.

Prije dvije je godine Andrej Plenković sa svojim HDZ-om, položio vijenac na grob Brune Bušića kojega je ubila UDBA, pa odmah potom na grob Narodnim herojima gdje je pokopan i Jakov Blažević, tužitelj protiv blaženog Alojzija Stepinca, te ujedno i čelnik komunističke vlasti kada je Bruno Bušić ubijen.

Odavati počast i ubojici i žrtvi jest moguće samo u netransparentnim i totalitarnim društvima gdje ne postoji društvena pristojnost i sloboda medija.

Kao što se manipulira i laže o žrtvama totalitarizma, hrvatsko društvo izloženo je lažima u svim bitnim društvenim segmentima. Osobe koje se na primjer tretira kao uspješne gospodarstvenike u svojoj naravi su korumpirani, i na svojim su pozicijama samo zato što su dio vladajućih moćnika.

Zato na današnji dan, kada se sjećamo svih nevinih žrtava, koje su pogubili totalitarni režimi, valja jasno naglasiti da u Hrvatskoj neće, niti može biti napretka niti prosperiteta sve dok u hrvatskom društvu istina i transparentnost ne postanu društvena vrijednost i institucionalna praksa.