Jučerašnji koncert u povodu šeste godišnjice smrti Olivera Dragojevića, osim što nas je podsjetio na taj tužni dan, još jednom nam je posvijestio autentičnost, izvrsnost i nadasve karakternost ovog hrvatskog umjetničkog genija.

Kada smo jučer gledali prijenos koncerta iz Vele Luke vidjeli smo ljepotu koju daje jedan vrhunski umjetnik, ali i jednu prirodnu ugodu koju je svaki gledatelj mogao osjetiti – pogotovo u usporedbi s nelagodom koju smo osjećali gledajući otvaranje Olimpijskih igara u Parizu.

Oliver Dragojević je doista najveće ime hrvatske glazbe. Njegovi nastupi i koncerti diljem svijeta, u New Yorku, Londonu, Sydneyu, Parizu i u cijeloj Hrvatskoj ostavili su neizbrisiv trag.

Zašto, dakle, Oliver onda nema spomenike, trgove i ulice po Hrvatskoj? Koji je razlog da ne štujemo kult tog našeg velikana?

Razlog je vrlo jednostavan – iako će nekima biti nerazumljiv.

Hrvatska, to jest, moćnici koji upravljaju Hrvatskom sprječavaju društveno štovanje osoba koje simboliziraju poštenje, karakternu čvrstinu ili ideale.

Upravo suprotno. U Hrvatskoj se slave osobe koje simboliziraju beskarakternost, labilnost, kukavičluk i laž.

Nasuprot Oliveru i njegovoj čvrstini, Hrvatskom dominiraju puke suprotnosti. Jer, Milanović, Plenković i Jandroković jesu ogledni primjerci osoba koje nijednim postupkom u svojoj karijeri nisu pokazali originalnost, idealizam ili požrtvovnost.

Sjetimo se Milanovićevog sukoba s Europskom komisijom u slučaju Lex Perković. Milanović se kao nešto grozio Europskoj komisiji – i onda mu je tadašnja europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding dala nekoliko političkih šamara, i Milanović se ”herojski” skrio u mišju rupu.

O Jandrokovićevom divljenju Ivi Sanaderu, Karamarku ili Jandranki Kosor ne treba posebno govoriti, a Plenkovićev najoriginalniji događaj u njegovoj karijeri je kada ga je predsjendik Europske komisije Jean-Claude Juncker pred cijelom europskom javnosti uštipnuo za stražnjicu.

Sukladno čvrstini njihova karaktera su i njihovi rezultati. A rezultati njihove politike su precizno mjerljivi. Oni se mjere brojem hrvatskih građana koji su otišli iz Hrvatske, platežnom moći u Hrvatskoj koja je na dnu europske ljestvice, i cijenama u Hrvatskoj koje su na vrhu europske ljestvice.

Upravo dosljednost, ali i izvrsnost Olivera Dragojevića jest panična opasnost za današnje moćnike.

Supruga Olivera Dragojevića je u intervjuu, koji naravno gotovo nitko u Hrvatskoj nije prenio, ispričala slučaj kako je došlo do Oliverove odluke da više nikada ne nastupa u Srbiji.

Naime, roditelji Oliverove supruge su tijekom Domovinskog rata iz Dubrovnika izbjegli k njima u Split, te su zajednički gledali izgaranje broda Oliverovog punca, kojega je on desetljećima gradio.

U tom tužnom i emocionalnom trenutku Oliver je svom puncu rekao – nikad više neću nastupiti u Srbiji.

Desetljeće nakon Domovinskog rata masovno su ga zvali da održi koncert u Srbiji, te je u jednom intervjuu za beogradske medije – na pitanje hoće li ponovno nastupiti u Srbiji – Oliver odgovorio: ”Hoću. Kad vratite sve naše nestale. I kad pokupite mine što ste posijali. Znači nikad.”

Isto tako, Oliverova ocjena razine lopovluka u Hrvatskoj, i njegove štetnosti ovoj – kako reče Oliver – lijepoj zemlji, isto je tako dokaz njegove empatičnosti i njegove ljudskosti, koja, pak, također svjedoči o njegovoj veličini. Jer, kao što znamo, samo veliki ljudi imaju hrabrosti bez straha izreći istinu – svidjela se ona nekome ili ne.

Doista, Oliver Dragojević je hrvatski virtuoz – veliki umjetnik, dobar čovjek i istinski domoljub.

Oliver Dragojević jest dokaz da osobe s autentičnim karakterom kad-tad budu prepoznate od drugih, te da njihov rad i marljivost dožive nagradu i trajno priznanje.

Nasuprot Oliverovoj autentičnosti, Hrvatskom dominiraju instant prevaranti bez osobnih uvjerenja ili sposobnosti.

Zato trebamo Hrvatsku urediti na vrijednostima koje je svjedočio i živio veliki Oliver Dragojević.