Jedan student iz Zagreba me je prije nekoliko dana upitao, pa kako je moguće da se u Hrvatskoj o svemu priča, ali o stvarnim životnim pitanjima u hrvatskoj javnosti vlada zavjet šutnje?

U Hrvatskoj nema rasprave o stanju u proizvodnji hrane koja je u Hrvatskoj gotovo uništena. Nema rasprave o stanju u zdravstvu koje se raspada, a skandalozni događaji, kao što je zapošljavanje bivšeg ministra Vilija Beroša u državnoj bolnici, nakon dva, tri dana više nisu tema.

Zagrebačkom studentu sam pojasnila, da na ovakva zdravo-razumna pitanja (koja svakodnevno dobivam), ima i jednostavan odgovor – a on se zove: opća medijska cenzura koju provode vladajuće kaste već 20 godina.

Kada bi se u Hrvatskoj mogle iznositi činjenice, onda bi se korupcijska struktura raspala, a životni standard bi se udvostručio, i to u kratkom vremenu.

Jer, hrvatska javnost je izložena medijsko-psihološkom zlostavljanju, kakvo je na europskom kontinentu rijetko viđeno.

Izvrtanje teza doseglo je epske razmjere: lopovi vrište „držite lopova“, a slavitelji ratnih zločina, i osvjedočeni lažljivci, uhićivali bi one, koji se usude iznositi činjenice i koji pokušavaju utvrditi istinu.

Tako porezni utajivač Emil Tedeschi govori o važnosti plaćanja poreza, a Milorad Pupovac, koji sustavno negira genocid u Srebrenici i zločine svojih sunarodnjaka od Vukovara do Dubrovnika, optužuje druge za negiranje genocida.

Svatko normalan u Hrvatskoj se pita, pa do kada moramo trpjeti ovaj psihološko-medijski teror?

Jer, o istinski važnim pitanjima mediji šute, i teroriziraju nas sa stavovima hobby-povjesničara, točnije, sa stavovima o Drugom svjetskom ratu koje iznose političari u Hrvatskoj.

Ali podatak Europske statističke agencije ”Eurostat”, da 800 tisuća hrvatskih građana živi u siromaštvu, političari i mediji uopće ne spominju.

Ili vijest da Europska komisija u niz država financira centre za umjetnu inteligenciju, a da Hrvatska nije među državama koje investiraju u tehnologije budućnosti, to nitko od oporbe ili vlasti ne spominje, a kamoli problematizira.

Ili vijest da jedan od većih proizvođača oružja, njemački Rhein Metall, otvara tvornicu u Bugarskoj, za hrvatske medije i političare nije tema, i ne pitaju se zašto investitori zaobilaze Hrvatsku u širokom luku.

Uz navedene činjenice koje se u Hrvatskoj prešućuju, postoje još dramatičnije radnje koje bi morale izazvati opće zgražanje, ali se one uopće ne spominju.

Tako se prešućuje da je pred ljetnu stanku, Plenkovićeva vlada dala Hrvatskoj pošti 20 milijuna eura, kako bi Pošta distribuirala novine u Hrvatskoj – u prijevodu, Plenković porezne novce hrvatskih građana daje novinama kako bi te novine manipulirale i skrivale istinu od hrvatskih građana.

Dakle, ovo je izravan dokaz korumpiranja medija, i nedvojbene činjenice da mediji u Hrvatskoj ne žive od svoga rada, već su plaćenici korumpiranih moćnika, koji te medije financiraju s novcima hrvatskih građana.

Znači, spremačica u splitskoj školi plaća porez kako bi se dubioznom Anti Tomiću isplatila plaća! Ovo je, dakle, žalosna istina o stvarnoj nepravdi koja vlada u Hrvatskoj.

A ti medijski plaćenici imaju urnebesne teze o životu u Hrvatskoj.

Tako mediji slave Andreja Plenkovića kao političkog genija, a tu Plenkovićevu genijalnost osjeća više od 200 tisuća blokiranih hrvatskih građana.

Plenkovićevu genijalnost osjećaju ispodprosječno plaćeni hrvatski policajci, loše plaćene medicinske sestre, nisko plaćeni radnici u trgovačkim lancima ili radnici u ugostiteljstvu. Jer, svi navedeni osjećaju Plenkovićevu genijalnost na svojemu džepu, na cijenama, na zdravstvenim uslugama ili na djelovanju korumpiranog pravosuđa, točnije hrvatski građani su drugorazredni građani Europske unije upravo zahvaljujući kojekakvim Plenkovićima.

O Plenkoviću i Milanoviću i njihovoj genijalnosti govori i znanstveno ispitivanje po kojemu više od 70 posto mladih razmišlja o napuštanju Hrvatske.

A kako se, dakle, ne bi govorilo o stvarnom životu u Hrvatskoj, po starom, udbaškom običaju, korumpirani mediji organiziraju ili izmisle događaj, kako bi Hrvate proglasili ustašama, fašistima, ubojicama i tomu slično.

Tako je ovotjedni Okrugli stol u Hrvatskom saboru o žrtvama logora u Jasenovcu, plod dogovora Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića, Siniše Hajdaš-Dončića, Marija Radića, Ivana Turudića i ostalih moćnika, kako bi bolnim pitanjima iz hrvatske povijesti usmjerili fokus javnosti na događanja od prije 80 godina, i kako se ne bi govorilo o svakodnevnim brigama ljudi.

Izvještavanje o tom okruglom stolu je više nego skandalozno, jer sudeći po nizu izjava, komunističku historiografiju se ne smije propitkivati, ili iznositi neupitne dokumente koji tu velikosrpsku mitomaniju demantiraju.

Koji je to razlog da u Hrvatskoj postoji zabrana rasprave o manipulaciji sa žrtvama Jasenovca? Na temelju kojeg propisa je na primjer jedna Rumunjska mogla 2003. godine uspostaviti međunarodnu komisiju, koja je utvrdila istinu o sudjelivanju Rumunjske u Holokaustu, a da Hrvatska to smije?

Podsjećam, Rumunjska je uspostavila međunarodnu komisiju, na čijem je čelu bio nobelovac Ellie Wiesel, koji je sam proživio pakao Holocausta, te je ta komisija na temelju znanstvenih kriterija utvrdila istinu o sudjelovanju Rumunjske u zločinima protiv Židova u Drugom svjetskom ratu.

Zašto, dakle, Hrvatska ne uspostavi međunarodnu komisiju koja će utvrditi istinu o Jasenovcu? Jer, nikoga u Hrvatskoj, a vjerojatno ni u svijetu, ne zanimaju izjave o Jasenovačkim žrtvama koje iznose Hajdaš Dončić, Andrej Plenković, Zoran Milanović ili Milorad Pupovac.

Hrvatska želi i treba istinu, i ništa osim istine nam nije potrebno.

Svaki ubijeni u Jasenovcu jest za svaku normalnu osobu, jedan ubijeni previše.

Međutim valja jasno kazati da je Hrvatski narod već desetljećima izložen lažima, i umobolnim preuveličavanjima, kakva poznaje samo velikosrpska mitomanija koja je jedinstvena u svijetu.

Dakle, nesporno je i dokumentirano, da su mnoge osobe upisane kao žrtve Jasenovca, a umrle su nakon 50 godina, ili su ubijene u drugim logorima.

Ako je tomu tako, onda svatko normalan kaže – ok, idemo kao Rumunjska napraviti međunarodnu komisiju i utvrditi napokon činjenice.

Ali, ne. Plenković i Milanović, i njihovi pomagači, imaju strah od istine – rekao bi narod, kao vrag od tamjana. Oni se boje istine o Drugom svjetskom ratu, kao što se boje istine o svojoj korupciji, o stvarnom standardu života hrvatkih ljudi, i činjenice da je 600 tisuća ljudi napustilo Hrvatsku.

Jer, kad se utvrdi istina, onda tu istinu prihvaća i žrtva, a i počinitelj je svjestan da je ne može negirati.

Kada, pak, relativizirate istinu, kada suspendirate racionalnost, pristojnost, i kada nema nikakvih pravila, onda to za svakog oštećenika postaje otvorena rana koja ne može zacijeliti.

A upravo je Hrvatska simbol tih otvorenih rana. Jer, kod nas povijest nije utvrđena ni za 1918.-u, ni za 1945.-u, a nažalost ni za 91.-u.

Odgovorno tvrdim da ovakvom psihološkom teroru, kakvom su izloženi Hrvati, nije izložen nijedan europski narod.

Osobno sam u Saboru iznijela činjenice o Emilu Tedeschiju, vlasniku Atlantic Grupe, prijatelju Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, za kojeg su austrijske vlasti hrvatskim vlastima poslale pisane dokaze da Tedeschi utajuje poreze u Hrvatskoj. Znači, na temelju tih dokaza, u svakoj iole uređenoj državi Tedeschi bi odmah bio uhićen.

Ali, u Hrvatskoj je pravosuđe produžena ruka korupcije, te je Županisjki sud u Zagrebu, unatoč pisanim dokazima austrijskih vlasti, odbacio prijavu protiv Emila Tedeshija; a u trenutku kada je Županijski sud odbacio prijavu, Tedeschijeva majka bila je sutkinja toga suda.

O djelovanju Emila Tedeschija, njegovoj krađi novca Grada Sinja za kupnju oružja, o dokazima da je njegov otac Svetozar bio oficir UDBE i o tome da mu je UDBA dala novce za osnivanje tvrtke, mogla bih puno govoriti.

U svakoj uređenoj državi netko kao Tedeschi ne bi imao pristup medijima, jer je u potpunosti kompromitiran. Ali mediji, koje Plenković korumpira, Tedeschiju daju prostor, da bi upravo on nama, običnim Hrvatima, objašnjavao kako je bitno plaćati poreze.

Svaki sociolog ovakvo će stanje proglasiti sistematičnim zlostavljanjem hrvatske javnosti. Jer, to jest vrijeđanje inteligencije hrvatske javnosti, to jest vrijeđanje svih pristojnih ljudi, i to jest degutantna zamjena teza.

Sad tomu pridodajmo i slučaj Milorada Pupovca, koji je 91.-e optužio Hrvatsku da je u Hrvatskoj nasilno pokršteno 12 tisuća srpske djece (dakle, čista laž), koji je tijekom Domovinskog rata odlazio kod Slobodana Miloševića na konzultacije, koji je putem Vladimira Šeksa utjecao na hrvatsko pravosuđe, sprječavajući procesuiranje i istraživanje ratnih zločinaca i procesuiranje silovatelja hrvatskih žena, koji je sudjelovao u korumpiranoj Sanaderovoj vladi – taj čovjek dobiva prostor u hrvatskim medijima, pjeneći se u optužbama i vrijeđanju hrvatskog naroda.

Osobno sam 2022. podnijela kaznenu prijavu protiv Milorada Pupovca zbog njegova sudjelovanja na skupu u Banja Luci, na kojemu se negirao genocid u Srebrenici, a Pupovac je tamo stajao doslovno rame uz rame srpskom generalu Panduroviću, koji je osobno sudjelovao u genocidu u Srebrenici.

Znači, tom Pupovcu davati prostor da vrijeđa hrvatski narod, jest samo po sebi skandal!

Ali on medijski prostor ne dobiva na temelju racionalnog i profesionalnog novinarstva, već na temelju strategije vladajuće kaste da hrvatske građane treba stalno držati u izvanrednom stanju, te da se Hrvatski narod stalno mora opravdavati.

Slikovito govoreći, otvorene povijesne rane treba zasoliti da više bole, a osoba u boli ne može racionalno djelovati.

Sve ovo opisano ima svoju sistematiku. Motiv te sistematike u Hrvatskoj jest da Hrvatska ne smije postati uređena država, jer u uređenoj državi postoji sloboda medija, u njoj postoji zajamčen minimum za medijsku objektivnost, a medijska objektivnost bi u Hrvatskoj rezultirala promjenom društvenih odnosa. Zakoni bi se počeli poštivati, pravosuđe bi se pročistilo, a korupcija bi iz političkih struktura u dramatičnom obujmu bila odstranjena.

Upravo od te društvene promjene vladajući moćnici imaju paničan strah.

Zato sam studentu s početka ove objave rekla da smo se u Hrvatskoj dužni boriti protiv laži, da smo se dužni boriti protiv cenzure, da smo se dužni boriti za jednakost pred zakonom, da smo se dužni boriti za funkcionalno pravosuđe, i da će tada Hrvatska postati država u kojoj će njezini stanovnici spokojno i sretno živjeti.

Hrvatskoj ne trebaju političari koji glume povjesničare, već političari koji će omogućiti povjesničarima da na temelju znanstvenih kriterija utvrđuju istinu.

Od cijele galame oko skupa u Saboru nisam uspjela čuti da je itko demantirao stavove koji su tamo iznoseni, već sam samo čula galamu da se o manipulacijama Jasenovačkim brojkama ne smije uopće govoriti.

A osobe kao Ivo Goldstein, koji je otvoreno lagao o Jasenovačkim žrtvama tvrdeći da je u Jasenovcu postojala drobilica, ili povjesničar Hrvoje Klasić koji je napisao knjigu pohvale o naručitelju političkog ubojstva, bivšem komunističkom moćniku Miki Špiljku, ne mogu biti relevantni za bilo kakvu raspravu, niti su takve osobe medijski sugovornici.

Hrvatska treba društvenu pristojnost i istinsku demokraciju, u Hrvatskoj ne smijemo tolerirati relativiziranje zločina te svaka žrtva zaslužuje poštovanje.

Jedan zagrebački ljevičar i istinski intelektualac mi je ovih dana u razgovoru rekao – a bio je izrazito frustriran izvještavanjem o skupu o Jasenovcu – rekao mi je sljedeće: ”razlika između žrtava Jasenovca i žrtava Križnog puta je sljedeća: žrtve Jasenovca imaju imena, ali nemaju posmrtnih ostataka; a žrtve Križnog puta imaju posmrtne ostatke, ali nemaju imena.” To mi kaže ljevičar koji ne može vjerovati da se netko u demokratskoj državi protivi utvrđivanju povjesnih istina.

Dragi prijatelji, moja teza jest da pravna država nije sve, ali bez pravne države sve je ništa.

Zato moramo urediti Hrvatsku – i zbog povjesnih istina, ali i zbog hrvatske budućnosti. Jer, budućnost možemo graditi samo na temelju istine i pravde; i samo takva Hrvatska, može biti uspješna Hrvatska.