Medijska haranga, ili bolje rečeno, psiho-politički teror kojemu su izloženi hrvatski građani nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona, jest dokaz da Hrvatska nije uređena demokratska država i da Hrvatskom upravljaju netransparentne, može se reći, ilegalne skupine, naravno, uz pomoć korumpiranih i u potpunosti kontroliranih medija.

O Thompsonovom koncertu identične klevete iznose Aleksandar Vučić i Siniša Hajdaš Dončić, Hrvoje Klasić ili Tomislav Tomašević a hrvatski mediji objavljuju vijesti kao da ih piše glasnogovornik srbijanskog predsjednika Vučića.

Vučić je u cijelome svijetu prepoznat kao nasljednik nacionalističke srpske politike koju je Skupština Ujedinjenih naroda okarakterizirala kao genocidnu. Vučić, kao što znamo, negira genocid u Srebrenici! Kako je onda moguće da hrvatski mediji imaju iste stavove kao negator dokazanog genocida u Srebrenici?

Medije, pak, u Hrvatskoj kompletno kontroliraju moćnici, i točno se zna što mediji smiju objaviti, a što ne smiju.

Mediji ne smiju, na primjer, podsjećati na aferu INA, koja nema svoj pravosudni rasplet; mediji ne smiju podsjećati na aferu Janaf, koja se dogodila prije 5 godina i nije rasvijetljena do danas; mediji ne smiju pisati da se upravo ovih dana hrvatske seljake ponovno pljačka na otkupu pšenice, i da tu pljačku omogućuje Plenkovićeva vlada koja je dopustila da se stvore otkupljivački kartel.

Medije financira Plenkovićeva vlada i dubiozni poduzetnici koji su povezani s vladom. Dakle, to što mediji rade jest usuglašeno s Plenkovićem i Milanovićem. Afere o kojima se ne izvještava i haranga nad 500 tisuća ljudi jesu dokaz da se medije drži na čvrstoj uzdi!

Jer, Thompsonov koncert, na kojemu nitko nije vrijeđan, na kojemu se slavilo Domovinu i Boga, na kojemu nije bilo nasilja ili uništavanja imovine, na kojemu nije bilo nijednog značajnog incidenta, od korumpiranih medija se naziva pogrdnim imenima, te se svih pola milijuna posjetitelja sustavno vrijeđa.

Zajednički nazivnik moćnika koji vrijeđaju posjetitelje Thompsonovog koncerta (koji inače teroriziraju i kleveću hrvatske građane) jest mržnja prema svemu hrvatskome i neprihvaćanje demokratskih vrednota, kao što su neovisno pravosuđe i sloboda medija.

Mediji ovih dana izmišljaju nekakve Ustaše, kleveću Hrvatsku pred svijetom i sebe nazivaju Antifašistima a djeluju upravo kao izvorni Fašisti.

Jer, dijeliti ljude po njihovoj regionalnoj ili nacionalnoj osnovi, imovinskom ili socijalnom stanju jest Fašizam, a to upravo rade mediji kada se omalovažavajući odnose prema Hercegovcima, Bosancima ili, kako kažu, krezubim seljacima. Sve su ovo naravno fašistoidne izjave, a koje rabe ti samozvani Antifašisti. Ako se nekoga ponižava na temelju mjesta njegova rođenja, onda to jest čisti fašizam!

Posljednjih godina često nas mediji izvještavaju kako na različitim skupovima u europskim gradovima (i športskim, i na zabavnim, kao što su koncerti), dolazi do incidenata, koji nerijetko imaju i smrtne posljedice.

Tako je na dočeku francuske nogometne reprezentacije 2018. godine, kada je Francuska osvojila prvo mjesto u nogometu na utakmici s Hrvatskom, bilo nekoliko mrtvih u glavnom gradu Parizu.

Na dočeku naših vatrenih u Zagrebu, te 2018. godine, bilo je oko pola milijuna ljudi na dočeku, a rezultat je bio da nije bilo doslovno ni jednog incidenta, a kamoli ozlijeđenih, ili mrtvih osoba.

Identično kao i 2018. godine protekao je i koncert Marka Perkovića Thompsona prošle subote. Dakle, najveći koncert na svijetu, pola milijuna posjetitelja, i ni jedan incident! Ovo jest rijetko viđeno čudo!

Jesu li ova dva navedena događaja dokaz da su hrvatski građani iznimno pristojni i uljuđeni? Jest! Bi li se svaki drugi narod dičio ovakvim ponašanjem? Naravno da bi!

Ali u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Hrvate se vrijeđa, kleveće i izmišlja – a to čine mediji koji postoje isključivo jer ih kroz korupciju financiraju političari, i to poreznim sredstvima upravo tog naroda koji je izložen sistematičnom vrijeđanju.

Ovdje ću iznijeti činjenice koje razotkrivaju lopovski karakter moćnika u Hrvatskoj, i do kraja demantirati laži i klevete koje slušamo ovih dana.

Histerično bjesnilo medija i pojedinaca, koji poklič „Za Dom Spremni“ iz ratne 1991. godine, proglašavaju ustašlukom, jest laž i neviđena kleveta.

Ta kleveta ima svoju prokušanu logiku: Hrvate treba klevetati i nametati im nepostojeću krivnju kako bi se stalno morali opravdavati.

Znamo, pak, da onaj koji se brani ne može redovno funkcionirati. Isto tako oni koji napadaju i kleveću Hrvate, tim napadajima brane svoj lopovluk u koji su upleteni, te se ne govori o njihovom lopovluku, već o nekakvom ustaštvu.

Tom blaćenju Hrvati su izloženi već 80 godina od strane velikosrpskih ideologa. Ali to i nije čudno, jer Srbija živi već desetljećima u svojemu nacionalističkom ludilu, i nikako da se suoči sa svojom prošlošću.

Hrvatski problem jest, što te velikosrpske laži slijede mediji u Hrvatskoj i ključni političari.

A evo i konkretnih dokaza ovoj tvrdnji, te primjera iz drugih europskih država, koji će nam pokazati svu apsurdnost u kojoj u Hrvatskoj živimo.

Niz vojarni u Njemačkoj donedavno su (dakle, više od 60 godina) nosile ime Erwina Rommela, poznatijeg pod imenom Pustinjska lisica, generala njemačke vojske i ljubimca samoga Adolfa Hitlera.

Rommel je bio general kojeg je Hitlerova vlast popularizirala, i sudjelovao je u svim agresijama koje je Hitlerova vojske provodila: od Francuske do afričkog bojišta, da bi 1944. nakon atentata na Hitlera bio okarakteriziran kao pobunjenik, te je uhićen i prisiljen na samoubojstvo.

Dakle, Rommel je punih 5 godina bio Hitlerov general, u kojem vremenu su izvršeni strašni zločini, i u kojem vremenu se holokaust približavao svome kraju. Ali njemačko društvo smatralo je da Rommel kao profesionalni vojnik nije sudjelovao u tim zločinima, te da zaslužuje poštovanje.

Sin Erwina Rommela, Manfred Rommel, bio je više od 30 godina gradonačelnik Stuttgarta.

U Italiji, pak, boce vina sa slikom Benita Mussolinija možete kupiti na benzinskim crpkama, a sadašnja premijerka Giorgia Meloni otvoreno se smatra sljedbenicom fašističkog, Mussolinijevog pokreta.

Kao što znamo, Hrvati nisu stvorili ni fašizam (stvorili su ga Talijani), ni nacizam (stvorili su ga Nijemci). Ali sudeći prema hrvatskim medijima, i Hitler i Mussolini bili su Hrvati.

O odnosu baltičkih država naspram svoje uloge u Drugom svjetskom ratu mogla bih napisati romane, kao i o odnosu Francuske naspram svoje kolaboracije s Hitlerovom Njemačkom (Vichijev režim).

Dakle, to klevetničko optuživanje, primjerice, mladih kada pjevaju nekakvu pjesmu, jest u potpunosti neprihvatljivo i istinski je bizarno.

Nažalost, u Hrvatskoj živimo u milanovićevsko-plenkovićevskoj manipulaciji, koja je otvoreni kontinuitet od 1945. do danas, a po kojoj su Hrvati najodvratniji zločinci koji postoje na svijetu.

Franjo Tuđman je 1982. osuđen na tadašnjem Okružnom sudu u Zagrebu, jer je navodno umanjivao broj žrtava u Jasenovcu – točnije, Tuđman je osporio tadašnju umobolnu i klevetničku brojku od 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu, te je zbog toga ležao u zatvoru.

U to vrijeme tužitelj u toj Jugoslaviji bio je i Anto Nobilo, koji je danas za hrvatske medije ”vodeći pravnik” i prodaje nam priču o ljudskim pravima i demokraciji.

Anto Nobilo je, dakle, kažnjavao ljude koji su se na temelju znanstvenih istraživanja suprotstavljali Jasenovačkom mitu o hrvatskoj genocidnosti, a taj isti Nobilo danas proglašava pola milijuna posjetitelja Thompsonovog koncerta fašistima.

Svakome je jasno da Nobilo u nijednoj drugoj državi ne bi imao pristup medijima, s obzirom na činjenicu da je bio komunistički nasilnik koji je sustavno kršio ljudska prava. Ali za hrvatske medije Nobilo je sugovornik, te mu daju prostor za klevetanje hrvatskog naroda.

Prostor dobivaju čak i Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, znači, predstavnici naroda koji je jedini u 21. stoljeću osuđen za genocid, te je Skupština Ujedinjenih naroda dan genocida u Srebrenici proglasila kao međunarodni dan sjećanja na žrtve svih genocida.

Ovaj primjer dokazuje što su, i tko su dijelovi hrvatskih medija. Dakle, ovakva mržnja prema svome narodu jest neviđena, ali i ta razina neprofesionalnosti nije zabilježena u novijoj povijesti.

Najnoviji primjer jest vijest koju šire mediji, da je Europska komisija osudila Thompsona, što je čista laž. Glasnogovornik Europske komisije je osudio fašizam, što svatko normalan čini, ali na Thompsonovom koncertu nije bilo Fašizma, niti je Thompson fašist. Thompson se 1991. godine borio protiv srpskog fašizma, dakle, on je istinski Antifašist.

Ali, slobodno možemo pretpostaviti da će uskoro Jutarnji list objaviti intervju s ratnim zločincem Ratkom Mladićem, koji će iznijeti svoje patnje koje su mu nanijele njegove hrvatske i bošnjačke žrtve. Ovo je logičan slijed, s obzirom na izvještavanje Jutarnjeg lista.

Jer, Jutarnji list daje prostor jednom Miloradu Pupovcu, osobi koja je sudjelovao na proslavi ilegalnog praznika u Banjoj luci (u društvu s generalom Vinkom Pandurovićem, koji je osuđen za sudjelovanje u ratnim zločinima), gdje se negirao genocid u Srebrenici – dakle, ubojstvo 8 tisuća i 300 muškaraca u Srebrenici, koje je za Pupovca u redu. Znači, negator dokazanog genocida, Milorad Pupovac, ima prostor u hrvatskim medijima da kleveće Hrvate i proglašava nas fašistima.

Ponavljam, branitelj srpske mitomanske laži o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu, Ante Nobilo, i slavitelj srpskog genocida u Srebrenici, Milorad Pupovac, su osobe koje u hrvatskim medijima kritiziraju koncert s 500 tisuća ljudi, na kojem nije bilo ni jednog jedinog incidenta.

Zemljo otvori se, rekli bi naši ljudi!

No, pogledajmo malo činjenice o tom Fašizmu.
Fašizam je ideologija koja ljude razlikuje na temelju boje kože, boje očiju, na temelju socijalnog ili imovinskog statusa, na temelju nacionalne pripadnosti – znači, fašizam je protu-ljudska i protucivilizacijska, ali i protukršćanska ideologija.

Te fašističke ispade dijelenja ljudi na temelju socijalnog statusa ili mjesta rođenja, čine manje-više svi samoproglašeni vodeći novinari u Hrvatskoj i samoproglašeni antifašisti, koristeći upravo fašističke teorije.

Dakle, Hrvatska je, u klasičnom politološkom smislu, okupirana država, i to od strane fašista koji sebe nazivaju antifašistima, a koji su plaćeni od poreznih obveznika da bi te iste porezne obveznike politički i duhovno zlostavljali i vršili teror nad njima.

Ali, idemo sada malo o činjenicama oko pozdrava Za Dom spremni.

Nedavno je u Hrvatskom Saboru prilikom posjeta jednog Ukrajinskog političara, dio zastupnika pozdravljao s pozdravom „Slava Ukrajini“.

Pozdrav ”Slava Ukrajini” je pozdrav ukrajinskih postrojbi koje su bile Hitlerove saveznice u Ukrajini, a koje je vodio Stepan Bandera. Taj pozdrav izrečen je i u Hrvatskom Saboru, i on tobože nije sporan. Ali za fašiste, koji sebe nazivaju antifašistima, pozdrav ”Za dom spremni” je sporan.

Pozdrav „Za dom“, povijest bilježi već u 17. stoljeću u bitci za Sisak, te u 19. stoljeću u Operi Nikola Šubić Zrinski.

Za vrijeme NDH postoji pozdrav „Za dom (i poglavnika) spremni“, a u Domovinskom ratu pojavljuje se pozdrav „Za dom spremni“. Dakle, govorimo o tri verzije ovoga pozdrava, te nedvojbenoj činjenici da je taj pozdrav nastao prije 300 godina.

Dakle, ako je ovaj pozdrav dijelom zaprljan u Drugom Svjetskom ratu, tada je on u Domovinskom ratu, u kojem smo se borili protiv srpskog fašizma, u potpunosti rehabilitiran.

Mi u Hrvatskoj, nažalost, imamo jedan problem, i to već desetljećima, a on se da ovako formulirati: klevetanje Hrvata i Hrvatske isplativa je djelatnost.

Poseban problem za Hrvatsku jest to što Hrvatsku kleveću, ili dopuštaju da ju se kleveće, službene vlasti u Hrvatskoj, ili bolje rečeno, cjelokupna politička scena.

Isti oni koji Hrvatsku kleveću, jesu upravo oni koji Hrvatsku razaraju s neviđenom korupcijom.

Stoga Nobilo ne treba govoriti o Thompsonovom koncertu, već o svojemu možebitnom utajivanju poreza i kršenju ljudskih prava koje je činio kao komunistički tužitelj.

Siniša Hajdaš Dončić se ne treba pjenuti i govoriti o Ustašama koji ne postoje, već mora dati odgovor o krađi na izgradnji zračne luke u Zagrebu, te se treba utvrditi kome su otišle razlike od više desetaka milijuna eura na gradnji tog projekta – Hajdaš-Dončiću, Milanoviću, Dušku Ljuštini?

Tomislav Tomašević ne treba histerizirati i klevetati pola milijuna posjetitelja Thompsonovog koncerta, već treba odgovoriti gdje je mito u slučaju njegovog poslušnika Koste Kostanjevića, koji je unatoč priznanju osoba koje su ga podmićivale, vraćen na visoku plaću u Gradsku športsku ustanovu.

Sve ove anomalije u Hrvatskoj su moguće samo iz razloga što imamo korumpirano i dirigirano pravosuđe, i korumpirane i kontrolirane medije. Za to stanje nisu odgovorni ni marsovci, ni Kinezi, već Plenkovići, Račani, Sanaderi, Milanovići i ostala družina.

Zato nam, dragi prijatelji, treba vladavina prava. Znači, jednaka primjena zakona za svakog građanina. Nama ne treba laž, već istina. Mi nikoga ne želimo štiti ako je kriv, ali isto tako ne smijemo dopustiti da budemo vječito lažno optuživani.

Zato podržite OIP, jedinu političku opciju koja nema straha, i koja zna što Hrvatskoj treba. I koja zna kako u Hrvatsku uvesti red, i pravicu!