Svi oni koji imaju djecu znaju da, nakon što djeca dođu u određenu dob, prestanu vjerovati u bajke. A upravo se to sada događa s hrvatskom javnošću.

Naime, medijske manipulacije kako je razotkriven lopovluk, najnoviji u HEP-u, prikazujući to kao spektakularnu sposobnost DORH-a, jest bajka kojoj više nitko ne vjeruje.

Jer, tko će više vjerovati da treća ili četvrta razina u jednoj tvrtki može krasti ogromne novce (i to godinama), a da to šefovske strukture ne znaju?

Tu prozirnu laž imali smo priliku gledati u aferi INA, kada su DORH (glavni zaštitnik korupcije u Hrvatskoj) i korumpirani mediji ustvrdili da je milijardu kuna (130 milijuna eura) ukrala osoba (Damir Škugor) koja je četvrta razina u tvrtki, i da o tom lopovluku nitko od šefova nije imao pojma.

Ovu vrstu laganja hrvatske javnosti svaki brucoš sociologije znanstveno će, bez imalo truda, okarakterizirati kao namjerno vrijeđanje intelegencije naroda.

Posebnost, pak, uhićenja u HEP-u je slijedeća: uhićeni šef korporativnih komunikacija HEP-a Ivica Žigić, ujedno je i osoba koja u detalje poznaje cijeli tijek (ili, metaforički rečeno, cjelokupnu ”krvnu sliku”) korumpiranja medija.

Dakle, uhićeni HEP-ov direktor Žigić je bitna karika današnje vlasti u Hrvatskoj. On, naime, zna sve tajne Plenkovićeve korupcionaške hobotnice. Jer, uz korumpirano pravosuđe, glavni nosivi stup plenkovićevsko-milanovićevske vladavine jesu korumpirani mediji.

HEP godinama ima ogromne izdatke za oglašavanje u medijima (iako je HEP zapravo monopolistička tvrka, te je njezino reklamiranje potpuno nepotrebno). Vladajuće strukture preko HEP-a plaćaju, primjerice, apsurdno dugačke tv-reklame – što nije ništa drugo nego financiranje televizija – i državnih, i privatnih.

A objavljivanje reklama od strane HEP-a veže se uz uvjet što ti mediji (u kojima se objavljuju reklame) smiju, a što ne smiju objavljivati.

Dakle, na spomenuti način se ucjenjuju mediji – to jest, novcima hrvatskih poreznih obveznika provodi se medijska cenzura, a cenzuru zabranjuje čak i Ustav RH!

Isto tako valja napomenuti da sve te samozvane analitičare koje konstantno moramo trpjeti u javnosti (od Krešimira Macana, Bože Skoke, Damira Juge do Ankice Mamić), kao i lažne ankete koje se stalno objavljuju, plaćaju raznorazni HEP-ovi – i to našim novcem, jer te iznose koje HEP daje navedenim strukturama ne uplaćuju se u proračun.

Inače, operativne osobe za provedbu cenzure putem korupcije, jesu Plenkovićev glasnogovornik Marko Milić i direktor Real Grupe Krešimir Renzo Prosoli.

Za usporedbu (ako se sjećate afere Fimi Media u vrijeme Ive Sanadera) – Real Grupa je za Fimi Mediju nosač zrakoplova, a Fimi Media je čamac gumenjak.

Sanader je Fimi Mediju tada koristio za natječajne rupe do 200 tisuća kuna, a Real Grupa je izvršitelj korumpiranja i održavanja medija, i preko nje idu sva sredstva iz državnih tvrtki – riječ je o desecima milijuna eura godišnje.

Medijsko prikazivanje uhićenja osoba iz HEP-a jest smiješno, i u potpunosti identično manipulacijama iz vremena komunizma. Za vrijeme komunizma se, primjerice, uhitilo nekakavog direktora zbog putnog naloga od sto tadašnjih maraka, dok je u stvarnosti taj direktor ukrao milijune.

Identično se dogodilo sada u HEP-u: navedeni uhićeni Ivica Žigić, u deset godina (koliko je bio direktor marketinga HEP-a) potrošio je na stotine milijuna eura. Ali Žigiću se ne stavljaju na teret milijuni, već mu se, po staroj komunističkoj navadi, stavljaju na teret mali iznosi, kako se javnost ne bi sablaznila i postala svjesna koliko se doista u Hrvatskoj krade.

Ovu vrstu korupcije, u kojoj država ili državna tvrtka nekomu nešto plaća, a onda taj mora dio uplaćenoga vraćati, njemački sud u Muenchenu je u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, nazvao ”Kick-back-sistemom”.

Naime, djeca komunističkih moćnika, koja su bila na visokim pozicijama u INI, kao što je to bio i Vanja Špiljak, prilikom kupnje nafte za INU, međunarodnim trgovcima su uvjetovali da moraju obračunati veće cijene nafte, kako bi ti trgovci onda toj kominističkoj zlatno-iskvarenoj mladeži vraćali novce kao ”proviziju”.

I zato kada mediji, ”usmjeravani od strane korumpiranih struktura”, pišu kako je DORH nešto razotkrio, onda i vrapci s grana padaju od smijeha.

Turudićev DORH je jamačno samo izvršitelj korumpiranih struktura i djeluje kao redar bezakonja koje vlada u Hrvatskoj. Osobno sam prijavila niz korupcionaških slučajeva i potkrijepila ih dokazima – naravno, ništa se po tim prijavama nije poduzelo.

U HEP-u se ništa konkretno nije poduzelo po pitanju korupcije Plankovićevog prijatelja Frane Barbarića, kao ni protiv člana uprave HEP-a Šembera, kojega je Pavao Vujnovac korumpirao prodajući mu stan za znatno niži iznos od tržišne vrijednosti.

Jer, korupciju u Hrvatskoj može utvrditi polupismeni i pijani istražitelj, jer korupcija u Hrvatskoj je primitivna i otvorena. Dakle, DORH ima sve dokaze, samo taj DORH ne radi po zakonu, već po nalogu.

Kao što znamo, sva plaćanja vrše se putem bankovnih transakcija. Kada, dakle, neka tvrtka primi uplatu od države ili državne tvrtke, ona mora dio tog novca vratiti nekakvim dužnosnicima, Plenkovićima, Jandrokovićima, Milanovićima itd. Znači, jednostavno se prati kretanje novca, što u današnje vrijeme nije nikakav problem.

Primjer drskosti današnjih moćnika u Hrvatskoj jest nešto što mi je nedavno ispričala 70-ogodišnja susjeda. Naslijedila je nekretninu, i tu nekretninu iznajmljuje već desetljećima. Riječ je o nekakvih 20 tisuća eura godišnje.

Nedavno ju je Porezna uprava pozvala i zahtjevala od nje da obrazloži prihod od najma, i – ono što je senzacionalno, odnosno, šokantno – da navede gdje je te novce potrošila?!

Tko je dao pravo državi da se petlja u privatnu imovinu i trošenje pošteno zarađenog novca?

Ovo je, dakle, hrvatska zbilja.

Običnog čovjeka maltretirati i bez ikakve osnove sumnjičiti, a kad direktor u HEP-u ima imovinu kao da je poduzetnik iz New Yorka, koji svoju imovinu ne može opravdati svojim prihodima ni za nekoliko života, onda ga nitko ništa ne pita. Onda nema Porezne uprave, ni njezinih poziva. Podsjećam da Porezna uprava nikada nije prijavila krupnu, to jest, korupciju na visokoj razini.

Kada se, dakle, medicinkse sestre, poljoprivrednici, strojari, trgovkinje, profesori ili policajci pitaju zašto imaju preniske plaće, i zašto su u Hrvatskoj tako visoke cijene, onda je odgovor jednostavan:

KORUPCIJA.

Jer, jedna mala skupina krade u nenormalnim količinama, a netko to mora financirati – to su građani.

Zato je Hrvatskoj potreban red i poštivanje zakona, što će, pak, uroditi društvenom katarzom. To će značiti da današnje upravljačke strukture, koje su nestručne i korumpirane, budu zamijenjene osobama koje imaju svoje osobno i profesionalno dostojanstvo, i koje će raditi savjesno i uspješno za svog poslodavca – a taj poslaodvac se zove: hrvatski građani.