Hrvatska je vojnom akcijom Oluja oslobodila okupirana područja svojega teritorija. Znači, Hrvatska je bila primorana primijeniti oružanu silu, kako bi uspostavila red na svojemu teritoriju.

Oluja, naravno, nije nastala slučajno, niti preko noći. Hrvatska je godinama pripremala Oluju, i sve žrtve Domovinskog rata (od Vukovara do Dubrovnika) ugrađene su u uspjeh Oluje.

Podsjetimo, u Domovinskom ratu ubijeno je 402-oje djece; razoreno je 1426 crkava i crkvenih objekata; oštećeno je ili razoreno 660 spomenika kulture, od kojih 126 imajusvjetsko značenje; samo u Osijeku je razoreno 20 tisuća stanova.

Izravna ratna šteta iznosi 56 milijarde dolara.

Civilne žrtve u Domovinskom ratu su tragične. Srpski teroristi ubijali su ljude samo zato što su Hrvati, ili zato što su, primjerice, u braku s Hrvatima.

Tako je u jednom malom mjestu, Zatonu Obrovačkom, ubijeno 15 civila, među njima i djed Luke Modrića.

Dakle, Hrvatska je bila dužna zaustaviti srpski fašistički teror, što je zahvaljujući žrtvi naših mladića i uspjela.

Možemo reći da se Olujom Hrvatska riješila vanjskog neprijatelja. Ali, parafrizirat ću stari komunistički rječnik, i postaviti pitanje – što je s unutarnjim neprijateljem, dakle, s onima koji Hrvatskoj ne dopuštaju da postane uređena i prosperitetna država?

Koje je, dakle, snove iz Oluje Hrvatska postigla?

Jesu li naši mladići ginuli za Hrvatsku u kojoj nisu svi jednaki pred zakonom? Jesu li ginuli za blokiranu i nepravednu Hrvatsku u kojoj običan čovjek ne može gotovo ništa, a moćnici mogu sve, i to bez ikakve odgovornosti?

Što je, uostalom, sa sudionicima Oluje i njihovim obiteljima? Jesu li oni pobjednici, ili su gubitnici?

Često mi se obraća takozvana „nova dijaspora“, dakle, oni naši ljudi koji su Hrvatsku napustili u zadnjih desetak godina; i doista, u velikoj većini je riječ o osobama čiji su roditelji bili hrvatski branitelji.

Znači, oni koji su Hrvatsku branili, njihova djeca su morala napuštati Hrvatsku, a oni koji su bili privilegirani u propaloj Jugoslaviji, i nisu branili Hrvatsku, njihova djeca su po raznoraznim državnim tvrtkama, diplomatskim pozicijama ili ministarstvima, i nisu napuštali Hrvatsku. Njima je u Hrvatskoj dobro, i oni istinski Hrvatskom upravljaju.

Znači, Milanović i Plenković, Tedeshi ili Branko Roglić, upravljaju Hrvatskom – ali na njih se zakoni ne odnose kao na ostale hrvatske građane.

Vladajuće strukture ne dijele životne uvjete s ostalim hrvatskim građanima. Ne, oni žive hollywoodski (rekli bi naši ljudi).

Oni ne znaju što znači NE MOĆI svojim primanjima pokriti najosnovnije životne potrebe; oni ne znaju što znači NE MOĆI dobiti termin za hitni specijalistički zdravstveni pregled; oni ne znaju što znači biti zlostavljan od lihvarske agencije; oni ne znaju što znači NE MOĆI ostvariti pravdu pred sudom iako imaš sve dokaze.

U Hrvatskoj postoji vladajuća kasta, koja jamačno ne upravlja na temelju demokratske volje naroda, a pogotovo ne na temelju Ustava i zakona. Oni upravljaju Hrvatskom na temelju blokiranog pravosuđa i korumpiranih medija.

Dokaz jest najnoviji slučaj puštanja na slobodu bivšeg premijera Ive Sanadera.

Dok su hrvatski građani prije nekoliko dana s ponosom promatrali vojni mimohod, objavljena je vijest da se Sanadera pušta na prijevremenu slobodu.

Dakle, ovaj način da se bitna događanja organiziraju kada je narod zaokupljen drugim životnim pitanjima, jest klasična komunistička manipulacija.

Sjetimo se da su komunističke vlasti Istočne Njemačke gradnju berlinskog zida započele u vrijeme godišnjih odmora, 13. kolovoza 1961. godine. Znači, metode vladajućih struktura u Hrvatskoj su netransparentne, udbaške i samim tim opasne za hrvatske građane.

Jer, hrvatski građani ne smiju biti informirani – kao što to drugi narodi, koji žive u uređenom sustavu, imaju pravo biti. Znamo da samo informiran birač donosi dobre odluke na izborima, a dobra odluka na izborima donosi dobru i uspješnu vlast.

Zato hrvatski građani ne smiju znati okolnosti pod kojima je Sanader, koji je 10 godina dominirao Hrvatskom, izlazi na slobodu – i to nakon pola odslužene zatvorske kazne; a uobičajeno je da se na slobodu pušta nakon dvije trećine odslužene kazne.

Hrvatski građani ne smiju znati, ni pitati, što je s 5 milijuna eura mita koje je Robert Ježić trebao vratiti u proračun; hrvatski građani ne smiju znati istinu o Sanaderovim presudama, niti o njihovim posljedicama.

A sjetimo se slučaja bivšeg potpredsjednika vlade Damira Polančeca, kojega se nije pustilo ni nakon dvije trećine odslužene kazne. Njega se ni dana ranije nije pustilo iz zatvora.

Razlog zašto se Polančeca ni dana ranije nije pustilo iz zatvora, jest taj što se drznuo progovoriti o lopovluku Stipe Mesića. Polančec je, naime, javno obznanio da je Mesić mutio s Podravkom oko Podravkinih novčanih plasmana i nanio štetu Podravci, te je Polančec svjedočio i da ga je Vladimir Šeks ucjenjivao.

Dakle, Polančec se drznuo prozivati dvojicu udbaša, Šeksa i Mesića; i zato je završio u zatvoru.

Ivo Sanader je šutio, i nije iznio nijedan detalj o lopovluku drugih u Hrvatskoj; a Sanader je itekako znao, i zna, za lopovluke drugih, ali je prihvatio preuzeti stigmu glavnog lopova u Hrvatskoj (što Sanader zasigurno nije), i zato je sada i pušten iz zatvora.

Jer, slučajevi zbog kojih je Sanader ležao u zatvoru su apsurdni – predsjednik vlade ne može krasti bez asistencije ministara ili direktora državnih tvrtki.

Kao što je poznato, u zatvoru nisu završili ni Božidar Kalmeta, ni Božidar Pankretić, a morali su – da su se zakoni provodili.

Sanaderu se sudilo zbog milijuna kuna lopovluka, a ne zbog stotine milijuna eura za koje Sanader jest odgovoran. Ali tada bi pravosudno morali bili obuhvaćeni i Stipe Mesić, i Vladimir Šeks, i Luka Bebić, i Marina Dropulić, i Damir Kuštrak, i Ivica Todorić, te desecidrugih.

Upravo je puštanje Sanadera na ovaj netransparentan način dokaz da je Hrvatska pod institucionalnom okupacijom.

Jer, ako sud ne sudi po zakonu, već po narudžbi, onda to nije sud, već okupatorska sila.

Ako porezna uprava ne primjenjuje zakone na isti način prema svim građanima, već čini iznimke, onda je to okupatorska institucija, a ne redovno državno tijelo.

Naime, u Hrvatskoj će vas Porezna pitati samo ako jedan euro nije knjižen na ispravan način, ali ako ste pod zaštitom Plenkovića, Milanovića ili Jandrokovića, onda je Porezna slijepa, i ništa ne pita.

Ovaj protuzakoniti pristup Porezne uprave poznat je iz slučajeva Todorića i njegovog dvorca, te Ranka Predovića i njegove tvrtke koja je ostala dužna milijune prilikom gradnje sljemenske žičare.

Milanovićeva primjena poreznih pravila u pred-stečajnim nagodbama oštetila je hrvatske građane za milijarde, a njegovim je tajkunima osigurala bogaćenje na trošak hrvatskih građana – od Našice-Cementa do Francka.

Dakle, Hrvatskom se vlada protivno Ustavu, protivno pravilima Europske unije, a hrvatskim građanima nisu dostupna prava koja imaju drugi narodi u Europskoj uniji.

U Hrvatskoj ne postoji ni oporba, ni oporbeno djelovanje. Ukoliko iznosite činjenice i tražite zakonito djelovanje državnih institucija, bit ćete u medijskoj izolaciji. Znači, u Hrvatskoj se cenzura, koja je Ustavom zabranjena, sustavno primjenjuje. A kao što znamo, upravo je cenzura temeljna metoda koju koriste diktature ili okupatorske sile.

Zato, 30 godina nakon vojne i veličanstvene Oluje, Hrvatska treba političku Oluju, koja će pomesti korumpirane okupatore, koji ne dopuštaju da Hrvatska bude uređena država, u kojoj se zakoni poštuju.

Korupcionaški okupatori, raznorazni Milanovići i Plenkovići, Hrvatskom upravljaju metodom mafijaških klanova, po principu reciprociteta.

Postoje Plenkovićeve korupcionaške strukture, i Milanovićeve korupcionaške strukture, ali postoje i zajedničke lopovske organizacije.

Zajednička lopovska struktura jest, na primjer, sustav Pavla Vujnovca, koji pokrivaju i Milanović, i Plenković. Jer, Vujnovca je stvorio Milanović, a nastavio izgrađivati Plenković.

U slučaj otimanja Dalekovoda je, uz Plenkovićeve ministre, osobno uključen i kum Zorana Milanovića, izvjesni Dinko Novoselac. Dakle, ovo je dokaz zajedničkog lopovluka.

Danas, pak, najavljujem da će po toj, milanovićevsko-plenkovićevskoj logici, nakon puštanja Sanadera iz zatvora, uskoro iz zatvora biti pušteni i udbaške ubojice Zdravko Mustač i Josip Perković, koji su u Njemačkoj osuđeni zbog likvidacija političkih protivnika.

Dakle, Hrvatskom se ne upravlja na temelju zakona, već na temelju protupravnih nagodbi, koje služe bogaćenju i vladanju uske skupine ljudi, a nanose štetu ogromnoj većini hrvatskih građana.

Doista, Hrvatska treba političku Oluju kojom ćemo pomesti lopovluk, nepravdu i bezakonje, te uspostaviti vladavinu prava i društvenu pravednost.

Naši heroji su sanjali i ginuli za Hrvatsku, u kojoj će vladati pravda, jednakost i blagostanje.

I zato je naša generacija dužna ostvariti snove onih, koji su svoje živote položili za slobodnu, pravednu i suverenu Hrvatsku!

Neka je slava i hvala svim žrtvama koje su pale za slobodu Hrvatske!

Uvijek i sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku nizašto!