Vijest da će se novi Renault Twingo proizvoditi u slovenskom Novom Mestu, u hrvatskim je medijima ostala nezamijećena ili, bolje rečeno, skrivena od hrvatske javnosti.
Razlog prešućivanja vijesti da se u Sloveniji otvaraju nova radna mjesta, te da u Sloveniju investiraju velike svjetske tvrtke (sve ono što se u Hrvatskoj ne događa), direktno je povezana s kontrolom medija u Hrvatskoj, ili preciznije, s cenzurom koja vlada u hrvatskim medijima.
Razlog zbog kojeg hrvatska javnost ne raspravlja o činjenici da Hrvatsku kao investicijsku destinaciju zaobilaze strani investitori jest taj što bi u toj raspravi došli i do razloga zašto je tome tako. A istina, koja bi u otvorenoj javnoj raspravi o stanju u Hrvatskoj došla na vidjelo, bila bi ujedno i presuda vladajućoj kasti u Hrvatskoj.
Mi u Hrvatskoj isto tako ne raspravljamo da čak 60 posto hrvatskih zaposlenika ima prihode između 800 i 1200 eura. S obzirom na skupoću u Hrvatskoj, jasno možemo izjaviti da 60 posto zaposlenika ne zarađuje dovoljno niti za svoje osnovne životne potrebe.
I visina plaća, i skupoća namirnica, i strane investicije, imaju temeljne zajedničke točke, a one se zovu poštivanje zakona, funkcionalnost pravosuđa kao i (ne) ugled kojega Hrvatska ima u svijetu.
Imidž jedne države čini niz faktora, a jedan od njih svakako je i djelovanje onih koji je predstavljaju. Upravo je djelovanje čelnih osoba koje predstavljaju Hrvatsku svelo njezin (naš) imidž na najniže moguće razine.
Premijer Plenković izaziva podsmijeh u europskim krugovima, i svi se pitaju kako osoba sa takvim karakteristikama može biti prvi čovjek izvršne vlasti u jednoj demokratskoj državi.
Plenković tako od početka Rusko-ukrajinskog rata nastupa kao da je pao s Marsa. On nastupa kao da je predsjednik Amerike, a ne Hrvatske. Plenkovićeve izjave, kao na primjer da „Hrvatska neće prihvatiti da Ukrajina izgubi teritorije“, diskvalificiraju ga kao ozbiljnog i uračunljivog političara.
Svatko normalan si postavlja pitanje je li Plenković svjestan što uopće govori? Jer nastupati u ime Hrvatske, a postavljati uvjete kao da si velesila, automatski otvara pitanje postoji li kod Plenkovića takozvani „poremećaj ličnosti“?!
Možemo si misliti što si Donald Trump ili drugi čelnici velikih država misle kada čuju navedene izjave Andreja Plenkovića… ?!
Čelnici Velike Britanije, Francuske ili Njemačke ne govore da njihove države neće prihvatiti gubitak teritorija Ukrajine, već uvijek naglašavaju da Ukrajina mora sama moći odlučivati o tim pitanjima. Plenković nastupa kao da je on jedna od strana u Rusko-ukrajinskom sukobu.
Zato i ne čudi činjenica da Andrej Plenković ne može doći ni pred ogradu Bijele kuće, evo već 10 godina, što samo dodatno potvrđuje njegov (ne) ugled u svijetu.
Predstavnici država prvenstveno imaju obvezu, kroz svoje vanjskopolitičke aktivnosti, posvetiti se prosperitetu i promicanju svoje države. Djelovanje predstavnika Hrvatske jest upravo suprotno. Ono je djelovanje „za sebe i svoje, a protiv vlastite države“.
Plenković sanja neku svjetsku ili europsku karijeru, robujući nepostojećim vrijednostima. On je postao žrtva vlastite propagande, to jest propagande onih silnica koje su ga postavile na čelo HDZ-a i Vlade.
Plenković misli da se treba ponašati kao plaćenik nekakvih svjetskih moćnika, i da će se, maltretirajući vlastiti narod, dodvoriti velikim svjetskim igračima. To je, dakako, iluzija, jer plaćenika na svijetu ima u izobilju. Plaćenika usto nitko ne poštuje, i svaki plaćenik završi neslavno. Kako, uostalom, i zaslužuje.
Tako jedna od izmišljotina kojima robuje Plenković, ali i ostali moćnici u Hrvatskoj, jest laž koju su nametnuli mediji u Hrvatskoj. Ta notorna laž je da se Hrvatsku u svijetu mjeri po pravima, točnije, po privilegijama Srba u Hrvatskoj. Ta, danas potpuno lažna, teza stvarno jest postojala u početku stvaranja Hrvatske kada se Hrvatska morala prati od kleveta kojima je bila desetljećima izložena. Ali nakon Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva, Srebrenice i Kosova, nitko normalan u svijetu ne vjeruje velikosrpskim lažima i mitomaniji.
Plenković pak daje stotine milijuna eura Miloradu Pupovcu dok taj Pupovac otvoreno širi velikosrpstvo, te sustavno vrijeđa Hrvatsku i hrvatski narod.
Drugi jedan mit jest da će nametanjem rodne ideologije hrvatskom društvu, on, Plenković, biti postavljen za svjetskog ili europskog čelnika.
Plenković živi u iluziji i ne razumije da njegovo djelovanje, koje je protivno interesima države koju vodi (protivno hrvatskim društvenim vrijednostima), izaziva prijezir kod drugih državnih čelnika.
Nitko jednostavno ne voli izdajice svoje obitelji ili države, jer u svijetu si cijenjen koliko je realno stanje u kojoj se nalazi država koju predvodiš.
Pokazatelj stanja u Hrvatskoj su, primjerice, 600 tisuća hrvatskih građana koji su napustili Hrvatsku. Samo taj jedan podatak otkriva da je Hrvatska država koja se loše vodi. U očima svijeta takav je imidž koji imaju čelnici koji vode Hrvatsku. Gledaju ih kao ljude koji su uspjeli iz jedne, u geostrateškom, kulturnom i prirodnom smislu posebno privilegirane zemlje, potjerati 600 tisuća ljudi!
Osim Plenkovića i njegovog ne-ugleda u svijetu, drugi predstavnik, Zoran Milanović, u smislu vanjske politike, jest u potpunosti nebitan čimbenik.
Što kao premijer, a što kao predsjednik, Milanovićeva vanjskopolitička maksima svedena je na kontakte s osobama kao što su Milorad Dodik ili Milo Đukanović.
Njegovo ponašanje, njegova retorika, njegovi stavovi, odbijaju svaku razumnu osobu, jer nekog poput Milanovića nitko ne može poželjeti kao ozbiljnog političkog sugovornika, a kamoli pouzdanog saveznika.
Sjetimo se samo Milanovićevog Lex-Perkovića, kada ga je europska povjerenica Viviane Reding „politički ispljuskala“ kao zadnjeg balavca. Jednostavno, Milanović je galamdžija, ali kada osjeti opasnost, kukavički podvije rep.
Hrvatska ima predstavnike koji svoje djelovanje isključivo podređuju svojoj osobnoj koristi i koristi svojeg osobnog kružoka. Hrvatski moćnici su podredili cijelu državnu vlast svojoj koristi, narod za naše moćnike ne postoji, narod je tu da financira njihovo bezakonje.
U državu u kojoj, na primjer, postoje suci koji su dokazano sudjelovali u protuzakonitostima, i nisu zbog toga kažnjeni i izbačeni iz pravosudnog sustava, nitko normalan iz svijeta neće investirati, jer oni znaju da u takvoj državi njihov kapital nije siguran.
Milanović i Plenković upravo ovih dana upravo tako jednu kompromitiranu osobu planiraju postaviti za predsjednicu Vrhovnog suda, izvjesnu sutkinju Mirtu Matić.
Naime sutkinja Matić je dojavila svome bivšem mužu, Tomi Ricovu, vijest da je on pod tajnim pravosudnim mjerama. Time je sutkinja Matić nedvojbeno sudjelovala u prikrivanju kriminala u svezi afere Zagrebačkog Adventa. Da stvar bude bolja, sutkinja Matić je taj svoj čin priznala u policiji, ali je policija smatrala da to i nije takav prijestup, te gospođa nije procesuirana.
Uz ovu činjenicu treba dodati da je sutkinja Matić bila zaposlenica Atlantic Tradea koji je u vlasništvu Emila Tedeschija. Tedeschi je pak osoba koju su austrijske vlasti okarakterizirale kao utajivača poreza, a slovenski povjesničar Rade Pezdir je dokumentirao da je Tedeschi tvrtku osnovao kapitalom UDBE.
Brat sutkinje je pak odvjetnik Matić koji zastupa banke u slučaju Franak.
Podsjećam da je slučaj Franak primjer kako banke uz pomoć HNB-a pljačkaju hrvatske građane.
U svim opisanim činjenicama razvidno je da je Hrvatska kao država stavljena u službu uske skupine pojedinaca, a protivno interesima naroda.
Ta činjenica je odgovor zašto u Hrvatskoj nemamo stranih investicija, zašto u Hrvatskoj nemamo uglednih svjetskih tvrtki. Jer svjetske tvrtke ne donose samo kapital, one donose i poslovnu kulturu, a ona znači poštivanje prava radnika, plaćanje poreza i zdrave tržišne odnose.
Upravo red kojega Hrvatska treba, vladajuće strukture svim silama sprječavaju.
Ovih dana mi jedan Zagrepčanin priča kako mu je Porezna uprava zbog duga od 3 tisuće eura upisala založno pravo na kuću koja vrijedi 150 tisuća eura.
Jeste li čuli da se Porezna uprava upisala Ivici Todoriću na njegov dvorac? Naravno da niste. A Ivi Sanaderu je hipoteka na njegovu kuću izbrisana iako nije platio iznos kojega je odredio sud. Navodno je Sanader kuću prepisao na suprugu.
Zaključno, Hrvatska nema ugled pouzdanog partnera jer ga vode nepouzdane i nekompetentne osobe. Osobama kao što su Milanović i Plenković i njihovim sljedbenicima potrebno je korumpirano pravosuđe, potrebno je nepoštivanje zakona, potrebo je dvoklasno društvo u kojem postoje rigorozna pravila za jedne, i nikakva pravila za druge.
Hrvatskoj je pak potrebna pravda, poštivanje zakona, marljivost, znanje, poštenje. U takvu Hrvatsku će dolaziti i strani investitori, vratiti će se raseljeni Hrvati, a Hrvatska će postati uspješnom!
Stoga smo dužni potjerati lopovluk iz upravljačkih struktura te uspostaviti vladavinu prava. Tu i takvu politiku beskompromisno zastupa OIP, zato nas podržite!
