Iako je Europski parlament još 2009. donio Rezoluciju o obilježavanju Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, vladajuća nomenklatura u Hrvatskoj ne dopušta odavanje pijeteta žrtvama totalitarnih režima, štoviše, vladajuće strukture sprječavaju suočavanje s totalitarnim zločinima te sprječavaju uspostavu uljuđenih, civilizacijskih dostignuća u Hrvatskoj.
Prošle godine je u ime Vlade RH ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, na dan kada se sjećamo žrtava totalitarnih režima, položio vijenac na grobnici narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoju. Među narodnim herojima je i Jakov Blažević, tužitelj blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Znači, na dan kada se Europa sjeća žrtava totalitarizma, hrvatska vlada odaje počast totalitarnim nasilnicima, što je Jakov Blažević nedvojbeno bio.
Ovakav protucivilizacijski čin nije zamisliv u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj ili Litvi. Dakle, ponašanje današnje hrvatske vlade je u svojemu temelju protueuropsko.
Ne možemo slaviti i zločinca i njegovu žrtvu istovremeno, a to je ono što je upravo na sceni u našoj domovini. Hrvatska je članica EU, naravno, samo formalno, jer stvarno funkcionira kao balkanska pokrajina – duboko zaglibljena u balkansku močvaru.
Ovo neprirodno stanje u Hrvatskoj ima svoje uzročnike, interesne skupine koje Hrvatsku žele držati u skleroznom stanju. Dakle, imati formu države, ali ne i njezin sadržaj: Hrvatska treba biti država, i to samo formalno, u kojoj se zakoni primjenjuju selektivno, u kojoj postoji skupina koja je iznad zakona i narod koji služi toj skupini kako bi ju financirao.
Oni, koji ne dopuštaju da Hrvatska bude uljuđena europska država, jesu upravo baštinici slavljenja zločina, to jest, današnja vladajuća nomenklatura u Hrvatskoj.
Jedan od najuglednijih predstavnika tih struktura je, primjerice, bivši predsjednik Ivo Josipović, profesor kaznenog prava koji opravdava ubojstva nenaoružanih svećenika na Širokom brijegu, proglašavajući ih legitimnim ratnim ciljem. To je osoba koja govori o moralu, a živi u otetom stanu u središtu Zagreba koji su komunisti oteli našim zagrebačkim Židovima. Upravo su Josipović i njegovi sudionici primjer onoga čega se Hrvatska treba osloboditi – a to su dvostruki moralni kriteriji i opravdavanje zločina, neovisno s koje strane je počinjen.
Hrvatsko društvo ne može ozdraviti ukoliko bude živjelo u povijesnim lažima. Mi u Hrvatskoj imamo općeprihvaćenu, prelijepu pjesmu ”Zdravo Djevo”, koju je skladao svećenik pater Petar Perica, još 1904. godine. Točno 40 godina nakon skladanja te predivne pjesme, patera Pericu su, bez ikakvog suđenja i bez ikakvog grijeha, komunisti ubili na dubrovačkom otoku Daksi. Pater Perica, čovjek na glasu svetosti, koji je hrvatskom narodu darovao tako predivnu pjesmu, u Hrvatskoj uopće nije vrednovan kako bi bio vrednovan u zrelim demokratskim državama.
Ili pak profesor Ljudevit Jurak. Znanstvenik koji je u ime međunarodnog Crvenog križa utvrdio da su zločin u Katynskoj šumi počinili ruski komunisti, a iz razloga što je zastupao istinu ubijen je od komunističkih zlikovaca 1945. u Zagrebu.
Naime, Jurak je uhićen u svibnju 1945., a komunisti su tražili da povuče svoj potpis s izvješća međunarodnog Crvenog križa. Jurak, čestiti Zagorec i ugledni znanstvenik, s indignacijom je odbio sudjelovati u laži, s posljedicom da ga je vojni sud osudio na smrt, te je odmah pogubljen.
Presudu profesoru Juraku potpisao je izvjesni Vladimir Ranogajec, udbo-komunistički nasilnik koji dan-danas ima ulicu u Zagrebu.
Pater Petar Perica nema ulicu u Zagrebu, kao što ju nema ni kardinal Franjo Kuharić, kao ni žrtva komunističkih kilera Stjepan Đureković.
U nijednoj državi EU se ne govori o Drugom Svjetskom ratu na toliko indoktriniran način kako je to u Hrvatskoj. I ono što je posebno znakovito, svi ti ljudi koji ističu nekakav svoj antifašizam, zagovornici su komunističkih zločina, protivnici demokratske i tolerantne javne rasprave, te vrlo često dio korupcionaških struktura – od Stipe Mesića do Ive Josipovića, od Ante Nobila do Emila Tedeschija, od Ante Vlahovića do Branka Roglića. Oni su vrlo glasni, te sprječavaju svaku javnu raspravu i onemogućuju europske vrijednosti, kao što su jednakost, transparentnost, sloboda medija ili zaštita ljudskih prava.
Braneći totalitarne komunističke zločine, vladajuća nomenklatura brani svoj društveni status skrivajući svoju upletenost u korupciju i protuprirodnu, nezasluženu društvenu moć. Kada bi u Hrvatskoj vrijedila jednakost pred zakonom i sloboda medija, a rad i sposobnost bile društvene vrijednosti, onda bi Plenković, Milanović, Miroslav Šeparović ili Davor Božinović bili nepoznati hrvatskoj javnosti, jer su na svoje pozicije dospjeli – ne zbog svoje sposobnosti, već – zahvaljujući tomu što su osobno ili obiteljski dio starih totalitarnih struktura.
Vladajuće nomenklature u Hrvatskoj panično se boje istine i transparentnosti, jer bi to značilo gubitak njihove moći i, dobrim dijelom, suočavanje s posljedicama vladavine prava; to jest, kazneni progon zbog sveopćeg lopovluka koji provode u Hrvatskoj.
Odbacivanje svakog oblika totalitarnih zločina, te beskompromisno zalaganje za demokratske vrijednosti, za poštivanje žrtava te primjenu civilizacijskih dostignuća, moraju biti temeljne vrijednosti hrvatskog društva, jer samo istinom hrvatsko društvo može ozdraviti; a to će rezultirati općim društvenim zaokretom te svekolikim napretkom Hrvatske kao uljuđene, europske, prosperitetne i bogate države.
