Prošli tjedan, na sastanku šefova država i vlada Europske unije, hrvatski premijer Plenković predložio je da bi predsjednik Europskog vijeća, koji će postati Portugalac Antonio Costa, inače socijalist, trebao nakon dvije i pol godine to mjesto prepustiti konzervativcima.

Europski mediji su tu Plenkovićevu inicijativu proglasili Plenkovićevim predlaganjem samoga sebe na tu funkciju, a usputni komentari su bili da Plenkovića nitko drugi uopće ne vidi kao kandidata; dakle, izrazito neugodna situacija.

Ali, Plenković se još i više sramotio. Pokušao je, naime, argumentirati svoj neobični prijedlog, i to na način da su se analitičari pitali što se s njim događa?

Plenković je, naime, pokušavao argumentirati svoj prijedlog na način da je u funkcije unutar Europske unije, koje se raspoređuju sukladno stranačkoj zastupljenosti, uvrstio i dužnost glavnog tajnika NATO-a, a koju će obnašati Mark Rutte koji je pripadnik liberala. Sukladno toj Plenkovićevoj računici, EPP-u kojemu pripada HDZ treba pripasti drugi dio mandata predsjednika Europskog vijeća.

Svi mediji su dodali da je Plenković pogubljen, jer Glavni tajnik NATO-a nema nikakve veze s pozicijama u Europskoj uniji.

Ovaj slučaj pokazuje tko upravlja Hrvatskom, i na koji način, jer ono što je u Europi apsurdno i nenormalno, u Hrvatskoj je temelj vladanja.

Plenkovića, dakle, u Europi ismijavaju, ali u Hrvatskoj se Plenkovićevo sramotno ponašanje ne spominje – čak štoviše, njega kojekakvi Jutarnji listovi ili Indexi slave i lažno predstavljaju kao uspješnog, znači, korifeje korumpiranog novinarstva, koji se ne mogu prestati diviti Plenkoviću i njegovim pothvatima.

Činjenica je da su Plenković i ostala vladajuća struktura naviknuti da mogu lagati, izmišljati, krasti i da im sve to prolazi bez ikakvih posljedica, jer imaju svoje medije koji im služe, te za taj svoj neprofesionalizam dobivaju novce hrvatskih građana i svjesno lažu i obmanjuju javnost.

Političari, pravosuđe i mediji nemaju posljedice zbog svojega ponašanja, ali posljedice, naravno, uvijek netko snosi, a u Hrvatskoj posljedice snosi većina hrvatskih građana. Te posljedice su vidljive u sramotno niskim plaćama i nenormalno visokim cijenama, ali su posljedice vidljive i u sustavnom uništavanju nacionalnih dobara i propadanju strateške infrastrukture, na primjer, energetskog sustava .

Nestanak struje koji se dogodio prošli petak, kada je cijela Dalmacija satima bila bez struje, jest jedan od dokaza u kojemu je stanju Hrvatska i kako se upravlja hrvatskom imovinom, to jest, kako nam strateška infrastruktura propada; a razlog tog propadanja jest sustavna pljačka kojoj su izloženi hrvatska država i njezini građani.

Hrvatska je za vrijeme Domovinskog rata uspješno uspostavila energetsku sigurnost, i nakon krize 1993. godine, kada Dalmacija nije imala struju, uspješno osigurala električnu energiju unatoč okupaciji dijela teritorija i stalnim ratnim štetama kojoj smo bili izloženi.

Nakon 30 godina, Hrvatska je, pak, u situaciji da kvar u Crnoj gori izazove poremećaj opskrbe strujom cijele Dalmacije, i to u jeku turističke sezone. Kako je ovo moguće? Kako je moguće da Hrvatska nema sigurnosne mehanizme koji osiguravaju redovnu distiribuciju struje kod kvarova bilo u Hrvatskoj ili u državama u okruženju?

Odgovor je isti, uzročnik je kao u svim ostalim segmentima hrvatskog društva, on se zove deformacija i blokada sustava kako bi uska skupina mogla krasti.

HEP se razara od 2000. godine do danas. Od vlade Ivice Račana (koji je za šefa HEP-a postavio kompromitiranog Ivu Čovića, pa sve do Plenkovića i njegovog Frane Barbarića) HEP je platforma za pljačku hrvatskih građana. HEP-om, ali i cijelom energetikom, upravlja se na način kao da gledate mafijaški film. Vodstva HEP-a, HOPS-a ili HERE sastavljena su od podobnih, dobrim djelom ucijenjenih, kao i nesposobnih i nekritički poslušnih osoba.

Energetski sektor u Hrvatskoj je ustrojen na način da se nekoliko korumpiranih skupina bogate na račun cijele hrvatske nacije. Kada analizirate vodeće osobe onda je neupitno da kvaliteta ili profesionalizam u upravljačkim strukturama ne igraju nikakvu ulogu.

Primjerice, sadašnji šef HEP-a, Vice Oršulić, je osoba koja je izravno od strukture Pavla Vujnovca postavljena za šefa HEP-a.

Naime, Oršulić je bio vijećnik općinskog vijeća Baške vode, koje je učinilo niz kaznenih dijela pogodovanja Pavlu Vujnovcu u slučaju projekta Baško polje. Dakle, Oršulić je pouzdani izvršitelj kriminalnih zadaća.

Ovaj slučaj dokazuje da je jedini kriterij za obnašanje dužnosti u hrvatskom energetskom sustavu, pripadništvo pojedinom kriminalnom klanu. Današnja Hrvatska nema ni plana, ni vizije u energetskom sustavu; jedini plan Plenkovićeve i Milanovićeve Hrvatske jest besramno bogaćenje njihovih krugova, a za narod ih uopće nije briga.

Hrvatska, na primjer, ima 30 puta veći potencijal u sunčanoj energiji nego Slovenija – ali istodobno Hrvatska ima 10 puta manje instalirane sunčane energije nego Slovenija! Ima li itko tko ovu sramotnu činjenicu može obraniti, to jest, ima li boljega dokaza za nesposobnost i štetnost vladajuće strukture u Hrvatskoj?

Koliko je HEP u zadnjih 20 godina uložio u nove proizvodne kapacitete? Koliko je uložio u izgradnju novih dalekovoda? Koliko je uložio u obnovljive izvore energije?

Možemo slobodno reći da nije uložio gotovo ništa. Razina ulaganja je 1 posto od potencijala koji HEP ima. HEP se koristi kao platforma za stvaranje novih instant tvrtki kao što je PPD. Iz HEP-a i ostalog energetskog segmenta masovno se izvlači novac, a infrastruktura HEP-a i cjelokupnog energetskog sustava svakim danom sve više propada.

Hrvatska je mogla u dalmatinskom zaleđu instalirati na tisuće megawata energije iz solarnih i vijetro-parkova, te time opskrbu električnom energijom učiniti daleko sigurnijom. Jer, kada sunce ugrije, i svi upale klime, putem sunčane energije ta potrošnja bila bi osigurana. Ali za razvoj treba imati viziju, volju i sposobnost – sve ono što današnji moćnici nemaju.

Valja podsjetiti da je Hrvatska za vrijeme rata nekoliko mjeseci poslije Oluje pokrenula izgradnju termoelektrane Plomin 2, i to u strateškom partnerstvu s njemačkim energetskim divom RWE. Dakle, Hrvatska je unatoč ratnim traumama imala i viziju i volju za razvojem.

Hrvatska je, znači, 1996. godine bila u stanju organizirati izgradnju postrojenja od 210 MEGAwata, a ovih godina čitamo vijesti kako je HEP otvorio postrojenje od 900 KILOwata, i tome slično. Ovo su činjenice o kojima, nažalost, današnja hrvatska javnost šuti.

Svatko si postavlja pitanje zašto šute političari, akademska zajednica ili čak predstavnici naše Crkve. Kako se može šutjeti na činjenice kao što su iseljavanje pola milijuna naših ljudi, ili da je u Hrvatskoj bila najniža izlaznost na izbore za Europski parlament? Kako se može šutjeti na činjenicu da je Hrvatska jedina država Europske unije koja je na sivoj listi kao država koja štiti pranje novca, ili da nam je zdravstveni sustav doslovno u raspadu?

Prošli tjedan je Milaorad Pupovac izabran za predsjednika saborskog odbora za ljudska prava. Pupovac je dobio preko sto zastupničkih glasova, znači, dvotrećinsku većinu.

Međutim, kada podsjetimo da je Pupovac odlazio na skupove u Banja luku na kojima se slavio zločin u Srebrenici, da je Pupovac stajao pored ratnog zločinca generala Pandurevića koji je osuđen za ratni zločin u Srebrenici, onda se pitamo – tko to sjedi u Saboru i vladi? Tko su ti ljudi koji glasuju za Pupovca ili glume da su protiv, kao što su Most ili DP?

Dakle, Sabor je izabrao šefa Odbora za ljudska prva koji slavi genocid u Srebrenici, koji je službeno osudila i Europska komisija.

Ovdje smo kod ključnog odgovora kako je sve ovo moguće i zašto šute ključne institucije i pojedinci o razgradnji Hrvatske i sustavnog onemogućavanju hrvatskog razvoja. Odgovor je sljedeći.

Sve činjenice koje sam navela samo u ovoj objavi ne daju se demantirati jer su u pitanju dokumentirane istine. Na ove navode bi u normalnim okolnostima morali reagirati mediji ali i državna tijela. Naravno, ni jedni, ni drugi neće reagirati.

A ovo je i odgovor: ukoliko se zalažete za istinu, ukoliko tražite jednakost pred zakonom bit će te u izolaciji i sustavno će vas sprječavati u radu. Zato drugi šute – oni su zadovoljni s mrvicama vlasti, osobnom koristi i malo javne slave.

Što, dakle, činiti? Treba li odustati od borbe za pravednu i uspješnu Hrvatsku? Ne, ne treba odustati. Treba još upornije zasukati rukave i svakodnevno se boriti protiv nepravde rasvjetljujući istinu hrvatskim građanima.

Današnjim vladajućim strukturama je od presudnog značenja da u Hrvatskoj sadašnje stanje ostane nepromjenjeno, da pravosuđe bude blokirano i korumpirano, a mediji korumpirani, neprofesionalni i kontrolirani.

Interes ogromne većine hrvatskih građana je, pak, da se u Hrvatskoj počnu primjenjivati zakoni, da pravosuđe bude neovisno, a mediji objektivni i profesionalni.

OIP je ostao jedini koji nema straha od korumpiranih moćnika te ima čeličnu volju uspostaviti jednakost i pravdu u Hrvatskoj.

Zato opcija odustajanja za nas ne postoji, već isključivo uporna i odlučna borba za jedinu nam Domovinu i njezine ljude.