Kada posijete pšenicu ne možete očekivati da naraste ananas.

Kada institucije koje trebaju skrbiti za red na tržištu ne skrbe za ono zbog čega postoje, već osiguravaju protupravno bogatstvo pojedinaca, onda je rezultat loš život većine ljudi te, među ostalim, visoke cijene.

U Hrvatskoj ne funkcionira tržišna utakmica, već vlada kartelsko tržište koje koristi nekolicini moćnika za asistenciju političkih, medijskih i pravosudnih struktura.

Plenkovićeva galama kako će on vladinim uredbama obuzdati cijene obična je laž i predstava.

Vlada ne može, ako poštuje zakonitosti tržišta, diktirati cijenu jogurta ili rajčice. Ali može primateljima poticaja oduzeti te poticaje i kazniti ih ako idu protutržišnom logikom i svoje proizvode precjenjuju, može i mora ih kazniti za kartelsko udruživanje, to jest, mora osigurati tržišno natjecanje.

Prije nekoliko godina jedan visokopozicionirani menadžer jednog stranog trgovačkog lanca ispričao mi je kako hrvatska podružnica tog lanca svom vlasniku godišnje plaća 5 milijuna eura godišnje za korištenje imena tog lanca.

Naša Porezna uprava, a što je bilo i ispravno, smatrala je taj račun prikrivenim izvlačenjem dobiti te ga nije priznala kao trošak. Onda se dogodio sastanak u Poreznoj upravi, nakon kojega je Porezna uprava prihvatila taj račun. U prijevodu – taj trgovački lanac nije morao plaćati milijune poreza na dobit (20%), i hrvatski je proračun godišnje ostao kraći za milijun eura.

Ali taj menadžer mi je rekao da u nijednoj drugoj državi u kojoj taj lanac djeluje, takvu vrstu računa vlasti nisu priznale, ali u Hrvatskoj su uspjeli.

Zaključak je vrlo jednostavan – netko iz sustava vlasti u Hrvatskoj omogućio je prikriveno izvlačenje dobiti, i za to je dobio proviziju, a Hrvatska je u međuvremenu izgubila na desetine milijuna eura samo na toj stavci.

Ovdje ću napomenuti i slučaj Emila Tedschija, koji je isto tako izvlačio novce plaćajući sebi na privatni račun u Beču novac iz svoje tvrtke Atlantic, te time izbjegavao plaćanje poreza državi.

Taj slučaj bio je prije više od deset godina, a gospodinu se ništa nije dogodilo – dapače, mirovinski fondovi mu izdašno daju novce hrvatskih građana.

Stalno upozoravam na to kako institucije, od Porezne uprave, inspektorata, do svih različitih agencija koje Hrvatska ima, ne rade posao koji im nalaže zakon, već rade za pojedince, a na štetu većine ljudi.

Ako se velikim sustavima omogućava da ne plaćaju poreze, onda porezi moraju biti visoki za većinu ljudi, a upravo je to slučaj u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj isto tako nikada nisam čula da je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kaznila trgovce jer dogovaraju cijene, ni proizvođače jer dogovaraju prodajne cijene svojih proizvoda. O djelovanju te anti-kartelske agencije stalno slušamo, što o europskoj agenciji, što iz država članica EU-a, ali u Hrvatskoj se ništa ne čuje o toj agenciji.

Logika je u potpunosti jasna, bez funkcionalnog i uređenog tržišta nema prihvatljivih cijena, to jest, stabilnog života i dobrog standarda ljudi.

Funkcionalno tržište, to jest formiranje cijena na temelju ponude i potražnje, s državom kao skrbnikom da se tržišna pravila poštuju, jest preduvjet za zadovoljne potrošače kao i za zadovoljne marljive poduzetnike.

Upravo se ta zakonitost u Hrvatskoj ne primjenjuje. Razlog je uvijek isti: osobni interes nauštrb općih interesa – naravno, sustavno kršeći zakone.

Osobno poznajem slučajeve na istoku Hrvatske, gdje jedan poduzetnik dobiva ogromne iznose novca – što iz Hrvatskog proračuna, što EU sredstava – da bi besramno koristio atmosferu općeg poskupljenja za brutalno dizanje cijena i maksimiziranje dobiti. U prijevodu – porezni obveznici mu daju novce da bi on proizvodio pojedine poljoprivredne proizvode, a on ih bezočno pljačka.

Za takve slučajeve u svim državama EU postoje različite inspekcije koje to sprječavaju.

Jesmo li ikad čuli da je državni inspektorat radi takvih zlouporaba nekoga kaznio? Nismo.

Međutim, najbolja ilustracija ne-funkcioniranja državnih institucija, točnije, zlouporaba institucija protiv svojih građana, jest Hrvatska narodna banka.

HNB jednostavno bankama dopusta kršenje i hrvatskih zakona, i europskih uredbi. HNB tolerira doslovno pljačku hrvatskih građana, što se vidi na visini kamata, kao i na nizu naknada koje zaračunavaju znatno više nego u svojim matičnim državama, a sve to rezultira time da banke u Hrvatskoj imaju nevjerojatno visoku dobit, a prosječan Hrvat prepušten je na milost i nemilost tih velikih sustava. Banke se naravno revanširaju vladajućim moćnicima: veliki sustavi, to jest, podobni poduzetnici dobivaju velike kredite koji im se otpisuju, ili bolje rečeno, opraštaju!!! Ali se zato obični ljudi pljačkaju te sustavno obespravljuju, uz otvorenu toleranciju HNB-a.

Pojednostavljeno, milijuni građana žive loše kako bi nekoliko stotina, ili nekoliko tisuća živjelo u izobilju.

Bi li ovakovo djelovanje nacionalne banke bilo moguće u Češkoj, Njemačkoj ili Rumunjskoj? Ne. I nemojmo vjerovati pričama da su to nekakve globalne sile koje stvaraju taj pravni kaos – ne! To su domaći lopovi i institucije hrvatske države koje to omogućuju kako bi osobno profitirali. To se u civiliziranim državama zove lopovluk.

Sjetimo se sustava Agrokor, ili današnje Fortanove. Ivica Todorić je bio država u državi, i upravo je taj Todorić sa svojom tržišnom dominacijom bio uzročnik visokih cijena. Sjetimo se samo da je šefica agencije za tržišno natjecanje bila Olgica Spevec, a njezin muž je istovremeno bio na visokoj plaći u Todorićevom Agrokoru. Olgicu Spevec je postavila Račanova vlada, a zadržali su je i Sanader i Milanović. Ovakva situacija nezamisliva je u bilo kojoj državi koja se smatra uređenom, jer Todorić je bio klasični monopolist, i zbog tog monopola su se i drugi trgovci na tržištu prilagođavali i profitirali, a jedini gubitnici su bili hrvatski potrošači.

Todorić je bio štićen, a zato su kod njega na visokim plaćama bili sin Glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, djeca jugo-ministara kao što je izvjesni Kuštrak, zet bivšeg premijera Nikice Valentica, ali i supruga SDP-ovog Branka Grčića, djeca sudaca i raznih drugih dužnosnika.

Danas, pak, tim sustavom dominira PPD, točnije, Plenkovicev tajkun Pavao Vujnovac, koji protivno poslovnoj logici prisiljava Konzum da od njega otkupljuje, primjerice, voće i povrće – i tu se, naravno, dižu cijene radi ekstra profita, jer to, naravno, nisu transparentni poslovi.

Sve ovo gore navedeno, uz faktor pravosuđa, koje je sramota hrvatske države, stvara opću sliku koju možemo nazvati: nered.

Jer nitko normalan neće ulagati u državu u kojoj pravosuđe izravno sudi protivno zakonu. Primjerice, slučaj Bankomat koji je započeo prije 13 godina a do danas nema prvostupanjske presude.

Osobno imam spor s HRT-om; zadnje ročište je bilo 2016. Znači, ovdje nije riječ o lošoj organizaciji, već o otvorenim zlouporabama. U uređenim državama se odgovorne u pravosuđu za navedene slučajeve otpušta te procesuira zbog povrede dužnosti.

Ovdje smo kod temeljnog uzročnika lošeg života, visokih cijena i opće nepravde.

Država, u kojoj se ukrade 130 milijuna Eura kao u INI, i u kojoj nakon četiri mjeseca nitko o tome ne priča, dokaz je da te institucije ne rade po zakonu, ni u smislu zakona, već za interese pojedinaca, to stanje diskvalificira tu državu da se naziva pravnom državom.

U državu u kojoj su premijer i gotovo svi ministri upetljani u različite radnje koje upućuju na korupciju, a nijedna se ne rasvjetljuje, konzervativni kapital kojega Hrvatska treba neće ulaziti. Ako je za DORH prihvatljivo da se software (slučaj Žalac) umjesto 3 milijuna kuna plati 13 milijuna, onda je to dokaz da je sam DORH u lopovluku. Šefica USKOK-a, koja je skrivala taj lopovluk, dobila je ponovno mandat, a Jutarnji list je o toj gospođi Marušić pisao hvalospjeve.

Sve ovo dokazuje da postoji savez politčko-drušvenih moćnika s medijima i pravosuđem, a rezultat tog saveza jesu visoke cijene prouzročene tržišnim neredom.

Zaključno:

Ako državna tijela dopuštaju da pojedinci krše zakone a čelnici tih tijela dobivaju provizije da to dopuštaju, onda nastaje tržišni kaos u kojemu se cijene dogovaraju, u kojemu se dopušta ekstra profit protivno tržišnim načelima, u kojemu poreze plaća sirotinja, a moćnicima se porezi opraštaju.

Kada bi bi se ovakove otvorene zlouporabe događale u bilo kojoj drugoj državi, rezultat bi bio kao i u Hrvatskoj. Nisu Nijemci, Francuzi ili Slovaci glupi zato što im sudovi i inspekcije rade po zakonu.

U Njemačkoj je 2006. izbila afera “Lidl Schwarzbuch” (Lidlova crna knjiga). U biti, radilo se o zlouporabama Lidla prema potrošačima i zaposlenicima.

Lidl je mukotrpno stišao aferu plaćajući razne kazne, prilagođavajući se tržištu, i dan danas radeći na svom imidžu kako ne bi došao na udar javnosti čime bi izgubio svoj utjecaj na tržištu.

Ali, poduzetnici nisu karitativne ustanove, već organizacije koje rade na profitnoj bazi. Zato ono što im je dopušteno, oni i koriste. Metode koje Lidl primjenjuje prema svojim zaposlenicima i potrošačima u Hrvatskoj, te metode ne primjenjuje u svojoj matici u Njemačkoj, ali ni u Sloveniji, jer tamo se ne usudi to činiti kao u Hrvatskoj, zato što se zakoni poštuju.

Poduzetnici se moraju držati zakona koje provode tijela državne vlasti, i to se zove uređeno tržište. Tamo gdje se zakoni ne primjenjuju, to se zove tržišni kaos.

Nema i neće biti blagostanja ni prihvatljivih cijena, bez uređene Hrvatske. U Hrvatskoj znamo tko su krivci za zlouporabe, zato Hrvatsku moramo učiniti pravno funkcionalnom s uređenim tržištem, a počinitelje nereda kazniti.