Tragična pogibija trojice zaposlenika Jadrolinije, Boška Kostovića, Marka Topića i Denisa Šarića, nameće pitanje društvenog stanja u današnjoj Hrvatskoj te odnosa prema životu, dakle, prema najvećoj vrijednosti koju na ovome svijetu imamo.

Jadrolinijini zaposlenici su poginuli na radnom mjestu, od trajekta koji je star više od 50 godina te je imao tehničke kvarove. Na staru brodsku flotu upozoravali su sindikati, ali i bivši članovi uprave Jadrolinije.

Međutim, predsjednik Uprave Jadrolinije David Sopta i ministar prometa Oleg Butković su ignorirali upozorenja, a posljedica je smrt trojice Jadrolinijinih djelatnika.

Što bi se dogodilo u uređenoj državi kada bi nevine osobe poginule zbog nereda i lošeg stanja u državnoj tvrtci – a da se na to stanje upozorava već godinama?

Istog trenutka bi resorni ministar morao podnijeti ostavku, a ostavku bi, naravno, ekspresno podnio i predsjednik Uprave Jadrolinije; DORH bi odmah otvorio istragu i pritvorio bi i ministra, i direktora Jadrolinije, jer oni su ignorirali stanje u kojemu se nalaze trajekti Jadrolinije, te su iz tog razloga poginuli Boško, Marko i Denis – a to jest kazneno djelo ubojstva iz nehaja.

Ali, mi svjedočimo medijskom razvodnjavanju ove tragedije, a ponašanje vodećih dužnosnika jesu neviđena sramota i bezobrazluk, te otvoreno ruganje žrtvama i njihovim obiteljima.

Butković se kao odgovorni ministar udostojao oglasiti tek nakon dva dana, direktor Jadrolinije David Sopta svoju ostavku ni ne spominje.

Predsjednik Milanović poziva na transparentnu istragu; dakle, Milanović govori o istrazi – a javno je priznao kako ga je državni odvjetnik Dinko Cvitan obavještavao o istragama koje provodi DORH. Dakle, Milanović je javno priznao da je DORH pod kontrolom političke vlasti i da ne djeluje po zakonu, već po uputama.

Dakle, ljudi pogibaju zbog korumpiranih i nesposobnih dužnosnika i direktora državnih tvrki, istrage nikada ništa ne dokažu, a mediji sve prikrivaju – to je neupitna istina o stanju u kojemu danas u Hrvatskoj živimo.

Prije 6 godina, Ante Vranješ, koji je tada bio član Uprave Jadrolinije, upozorio je na korupciju u Jadroliniji. Njegove optužbe potvrdila je i inspekcija ministarstva prometa – a rezultat je bio da je Ante Vranješ smijenjen.

Prije mjesec dana aktualni predsjednik Nadzornog odbora Damir Zec uputio je pismo ministru Olegu Butkoviću stavljajući mandat na raspolaganje, te je iznio konkretne dokaze koji upućuju na korupciju koju čini predsjednik Uprave David Sopta. Što se dogodilo nakon tog pisma? Ništa. Ali je zato poginulo troje ljudi.

Mediji su upozorenje bivšeg člana Uprave prije 6 godina prikrili. Upozorenje glavnog nadzornika Jadrolinije medijski je popraćeno ispod svake razine, i upravo ta medijska zaštita lopovluka i bezakonja jest razlog krize i bezvlašća u kojemu se Hrvatska nalazi, i zbog kojih sada pogibaju i nevini ljudi.

U toj drskoj cenzuri i manipulaciji ljudski život je postao nevažan. Mediji ne spominju imena poginulih zaposlenika, nema ni izvješća o njihovim obiteljima i njihovoj boli koju trpe, nema ni reportaža o njihovim radnim kolegama, kao ni o radnim uvjetima u kojima su radili. Ne – jednostavno sve što ugrožava moćnike u Hrvatskoj, prešućuje se, ili u potpunosti skriva.

Sjetimo se tragične željezničke nesreće kod Novske prije dvije godine, u kojoj su isto poginula tri naša sugrađana, od kojih je najmlađi Filip Pezić imao samo 17 godina. Plenković je samo sat i pol od nesreće došao na mjesto nesreće – u biti je ometao spašavanje koje je bilo u tijeku, ali Plenković je imao razlog zašto je došao. Naime, sudionik nesreće je bio i vlak u vlasništvu Pavla Vujnovca, koji je stajao na pruzi gdje nije smio stajati. Istraga je trajala mjesecima i na kraju utvrdila da su poginuli sami krivi za svoju smrt.

Plenković, dakle, dolazi na mjesto nesreće kada je njegov koruptni partner Vujnovac u pitanju, ali kada poginu vrijedni, pošteni obični ljudi, onda se Plenković ne pojavljuje, već pošalje priopćenje.

Dakle, smrt običnog čovjeka u današnjoj Hrvatskoj nema nikakvu važnost – jedino što je važno hrvatskim moćnicima (od političara do medija i pravosuđa) jest zadržavanje nepravde i njihovih privilegija.

Da imaju i trunku morala i pristojnosti, ostavku su odmah morali podnijeti i direktor Jadrolinije Sopta, i ministar Butković – kao čin prije svega organizacijske, ali i moralne odgovornosti, bez obzira ne sve navedene inkriminirajuće činjenice. Međutim, moral i pristojnost u današnjoj Hrvatskoj su zabranjene riječi.

Milanović nema hrabrosti pozvati na smjenu ministra Butkovića, a navodno se javno svađaju. Milanović tu hrabrost nema, jer na političkoj sceni u Hrvatskoj vlada međusobna ucijenjenost, i time međusobna zaštita. Jer, kada bi Milanović otvorio prijestupe Butkoviću, onda bi mu Butković i Plenković uzvratili – a Milanovićeva korupcija je izrazito obilna.

Isto tako se postavlja pitanje – gdje su svi današnji političari? Zašto se ne oglašavaju? Zar za njih 3 poginula hrvatska sugrađana nisu dramatična? Gdje je Peđa Grbin ili Hajdaš Dončić, gdje Penava ili Marija Selak Raspudić – zašto šute?

Odgovor je jasan: u hrvatskoj politici se smije govoriti o ideologiji, smiju se međusobno vrijeđati – ali o stvarnom stanju i sistemskoj korupciji se ne smije govoriti. Štoviše, ne smije se govoriti ni o kojoj temi koja bi mogla dovesti do demokratske rasprave i društvene transparentnosti!

Ne smije se govoriti o samospaljivanju hrvatskog branitelja Darka Štimca, te se zapitati zašto si je Darko na tako bolan način oduzeo život.

Ne smije se govoriti o Meliti Jagar, koja je otjerana u smrt od strane banaka i lihvarskih agencija.

Ne smije se govoriti o načinu funkcioniranja hrvatskog zdravstva, kao na primjeru novinara Vladimira Matijanića koji je umro jer se hitna pomoć nije odazvala na njegove pozive. U danima kada je Matijanić umro doznalo se da je protivno svim pravilima hitna pomoć navažala predsjednika Sabora da mu snimi pluća – bez da je imao simptome koje je imao Matijaniić.

Istraga je naravno u slučaju Matijanića pokazala da nitko nije kriv.

To je današnja Hrvatska: narod trpi nepravde, cijeli svijet zna za korupciju koja Hrvatsku uništava – a oni, moćnici, uvijek su nevini i nijedan dokaz nije uvjerljiv.

Kao u slučaju Gabrijele Žalac koja je 300% preplatila software, a DORH je rekao kako je sve u redu i po zakonu. Tako je i u svim drugim slučajevima: za moćnike uvijek postoji opravdanje, koliko god ono bilo apsurdno, a za obične ljude se uvijek nađe krivica kako se pravda ne bi primijenila. Takav ishod spremaju i u tragičnoj smrti Boška, Marka i Denisa. Prvo će glumiti da se, tobože, nešto istražuje, pa će onda medijski slučaj baciti u zaborav, i onda proglasiti da nitko nije kriv, ili kazniti nekoga tko je za njihov sustav nebitan.

Zato stalno ponavljam da moramo uvesti reda u Hrvatsku, i uspostaviti vladavinu prava. Jer, ukoliko se zakoni budu primjenjivali na sve jednako, ovakve tragedije se neće događati. Uvijek će biti nedaća, ali ne ovako dramatičnih koji su isključivo posljedica nereda i korupcije.

Mene i OIP se sustavno cenzurira, jer bez straha upozoravamo na nepravilnosti i dajemo rješenje izlaska iz sveopće krize u kojoj se Hrvatska nalazi.

Ali, kao što uvijek ponavljam, istina nema alternativu, i pravda uvijek pobjedi. Zato se ne smijemo umoriti u borbi za pravednu i uređenu Hrvatsku.

To smo dužni poginulim Bošku, Marku i Denisu, te svim drugim obespravljenim, vrijednim i poštenim hrvatskim ljudima.